IN TIME

Blizu smo da Jasmilu proglasimo vješticom. Ne možemo je spaliti jer lomače, za sada, nisu dozvoljene u ovoj zemlji. Dok čekamo da zakon o lomačama prođe parlamentarnu proceduru, razmotrimo čime se to ta zla, pokvarena, licemjerna, histerična vještica bavi. Prvo, usudila se pobuniti protiv Komisije za nepogrešive umjetičke presude pri Fondaciji za kinematografiju. Rekla je: «Moj scenarij je odličan i trebalo je da ga Fondacija podrži. Koji su bili kriteriji po kojima je Komisija radila?» Ovo je bila nečuvena pobuna protiv Autoriteta Nepogrešive Komisije. Ta hereza dočekana je transparentnim odgovorom Vrhunaravnog Upravnog odbora, zaštitnika Nepogrešive Komisije. «Ko si ti da se mi tebi opravdavamo? Kuš i ti i kriteriji!» odbrusio je Vrhunaravni Upravni odbor. Jasmila je onda rekla: «Čekaj da vidimo, jeste li vi baš tako pravedni i nepogrešivi kao što kažete?» I gle čuda, predsjednik Nepogrešive Komisije je pogriješio. On je zakonski suvlasnik filmske kuće koja je dobila najviše sredstava od Nepogrešive Komisije i Vrhunaravnog Upravnog odbora. Ministarstvo za kulturu FBiH poništilo je konkurs. I eto ga - to je taj Jasmilin grijeh! Jasmila je dirnula u osinje gnijezdo sukoba interesa. U zemlji u kojoj su mnogi povezani: rodbinski, poslovno ili prijateljski, izbjegavanje sukoba interesa trebalo biti osnova ispravne politike i ispravnog poslovanja. Umjesto da odamo priznanje Jasmili i Ministarstvu za kulturu FBiH koje je poništilo konkurs zbog sukoba interesa, mi smo se obrušili na Jasmilu. Jer ako sada svi počnu ukazivati na razne sukobe interesa, gdje će nam biti kraj? Nećemo valjda sebi dozvoliti da postanemo normalna zemlja u kojoj vladaju elementarni zakoni i politička i poslovna etika. Spalimo Jasmilu! Time ćemo postići tri cilja. Prvo: i dalje ćemo štititi sukob interesa u bh. društvu. Drugo: zastrašićemo sve one koji se protiv sukoba interesa bore. Treće: stavićemo te ženturaće, što bi rekao jedan savezni ministar, na svoje mjesto. Jasmila Žbanić je najuspješnija žena u povijesti Bosne i Hercegovine. Njen film «Grbavica» koji govori o zločinu masovnih silovanja koje su srpske vojne snage počinile u BiH, ušao je u istoriju Berlinskog filmskog festivala kao pobjednik. Na dodjeli Zlatnog medvjeda, Jasmila se nije bojala ni za svoju karijeru, a ni za svoj život, kada je pozvala na hapšenje Karadžića i Mladića. Njen drugi igrani film «Na putu» govori profinjeno i odgovorno o stvarnosti u BiH danas. Ovogodišnji Berlinski festival je opet na nogama pozdravio i ovaj film i svoju veliku zvijezdu novog evropskog filma: Jasmilu Žbanić. Možda je jednom dijelu bh. javnosti teško prihvatiti da je Jasmila Žbanić vodeći filmski autor u ovoj zemlji. Možda je nekome teško prihvatiti da je Jasmila Žbanić svjetski uspješna Bošnjakinja koja ruši stereotipe. Ali to nije Jasmilin problem. To je problem bh. društva. Često se kod nas ponavlja kako je Meša Selimović rekao da ko u Bosni naraste viši od radijatora, Bosna ga odmah sreže. Ili tako nekako. Evo, sad je prilika da vidimo kako taj bosanski mehanizam djeluje. I imamo priliku da ga promijenimo. Imamo priliku da volimo i štitimo svoje autore koji toliko značajno doprinose ovoj zemlji. Imamo priliku da budemo civilizirani. Imamo priliku da ne otjeramo Jasmilu Žbanić iz Bosne i Hercegovine. Biće nam nepodnošljivo ako ostanemo sami, frustrirani i zli. Uništavaćemo jedni druge, gušićemo se u mržnji i primitivizmu. Jasmila, Vi nama trebate. Izdržite našu iskompleksiranost, molim Vas. Pomozite nam.

Hiljade vozača skutera se provlači kroz nepregledne kolone automobila u kojima Napolitanci voze mimo bilo kojih običnih saobraćajnih pravila i predvidivih prekršaja. Uobičajna Napuljska saobraćajna gužva, prevazilazi nevjerovatni saobraćaj u Kairu i Pekingu, i postavlja Napulj visoko na listi ne-mo-gu-ćeg saobraćaja karakterističnog na primjer za velike indijske gradove. Zašto vozači u Napulju staju na nekim semaforima kad je crveno, a na drugima ne, iako je takodjer upaljeno crveno svjetlo, nepoznato je svima osim Napolitancima. U takvom haosu, začudjuje je da nema svađa, nema nervoze, nema čak ni puno sudara. Zapravo, stiče se utisak da se Napolitancima takav haos svidja. Vrlo bi teško bilo voziti na napuljskim ulicama vozačima iz drugih gradova, a u danima kada igra nogometni klub “Napoli” vjerujem da je nemoguće da bilo ko drugi osim lokalnih stanovnika koristi neko vozilo. Kretanje kolona automobila i provlačenje skutera prema stadionu San Paolo, nenaviklom posmatraču, izgleda kao neki cirkuski saobraćajni šou u kojem vozači, potuno opušteno, voze impresivne slalome. Na samom stadionu, nastavlja se impresivna atmosfera koja je počela već na ulicama. Pedesetak hiljada gledalaca nikada ne prestaje navijati, To nije samo slučaj na derbiju Napoli-Juventus kojem je ekipa predstave “Football, Football” prisustvovala. Navijači Napolija se ubrajaju u navijače koji su medju najvjernijim u Evropi. Kada je klub prije nekoliko godina prolazio kroz jedno od najtežih kriza u svojoj historiji i igrao u ligi Seria C (što je dvije lige daleko od italijanske glavne lige – Seria A), navijači su punli stadion (rekord je bio 51.000 gledlaca!). Napulj je grad fudbala. U Napulju je fudbal važniji od politike, važniji od religije, važniji od bilo koje druge socijalne pojave. U Napulju je fudbal više od opsesije, to je potpuna identifikacija. Ovaj sport je u Napulju bio popularan od dvadesetih godina prošlog stoljeća. Dolaskom Maradone u klub 1984. i osvajanjem italijanskog šampionata (scudetto) 1986/87. i 1989/90. i Kupa UEFA 1988/89, fudbal je u Napulju dosegao status osnovne ljudske potrebe. Šampionske titule bile su pobjeda siromašnog italijanskog juga nad bogatim sjeverom. Bila je to pobuna i pobjeda potcijenjenih, zanemarenih, poniženih. Maradona je od tada stekao status narodnog sveca. U historijskom centru Napulja, često se mogu vidjeti oltari na fasadama, najčešće posvećeni Madoni. U ulici Via Nilo, na fasadi jednog kafea, nalazi se oltar posvećen Maradoni. Nije slovna greška. Olatar jeste povećen nogometašu Maradoni. O fudbalu su u Napulju priča svakoga sata. U prodvnicama, restoranima, kafeima, svuda su okačene slike nogometaša. Maradona je sveprisutan. Utakmice su najznačajniji javni dogadjaj. Redovni posjetioci utakmica su većinom mladi ljudi iz radničke klase ili nezaposleni. Kada Napoli postigne gol, slavlje na stadionu nadilazi uobičajna nogometna slavlja. Naša ekipa je gledala utakmicu protiv Juventusa sa tribina koje se zovu Curva A. Tamo su karte najjeftinije, a navijači najvatreniji. Prvi gol Napolija izazvao je erupciju i takvo talasanje gomile da nas je, nenavikle na takvo slavlje, gomila jednostavno odnijela u raznim pravcima. Vidio sam, krajičkom oka, kako naš producent Ismar Hadžiabdić nestaje u talasima kao na uzburkanom okeanu, a naš glumac Adi Hrustemovć pluta kao preživjeli poslije brodoloma. Za kratko smo se povratili u ravnotežu, a onda je pao drugi gol za Napoli i sve se ponovilo. Kada je Napoli dao treći gol, već smo bili iskusni Ultrasi. Tolika ljubav navijača Napolija prema svom klubu može se gledati samo sa simpatijama. Ali ta privrženost ima svoju težinu. Napulj je centar regije Campania u kojoj živi skoro 6 miliona stanovnika. Od toga jedan million živi u glavnom gradu regije, Napulju. Campania je regija sa najvećom nezaposlenošću u Evropskoj uniji. Medju više stotina hiljada imigranata veliki broj je ilegalnih, pa su podaci o ukupnoj nezaposlenosti nepotpuni. Prije nekoliko godina, Napulj je bio bukvalno zatrpan smećem zbog komplikovanih lokalnih odnosa vezanih za odvoz i preradu otpada. U Campaniji djeluje druga najmoćnija mafija u Italiji pod imenom Camorra. Igrani film “Gomorra” reditelja Mattea Garronea, snimljen prema istoimenoj knjizi Roberta Savianija, govori o ovom problemu. Pisac Saviani od 2006. živi pod prijetnjom smrću. Svakodnevni život u Napulju je složen, ali uprkos pobrojanim problemima, grad živi sa velikom energijom. Postoji niz socijalnih projekata, od kojih su neki privatni. Takava je projekat “Fondacije Cannavaro-Ferrara”. Dvojica legendarnih nogometaša, Fabio Cannavaro i Ciro Ferrara, obojica rodjeni u Napulju, osnovali su fondaciju koja je izgradila fudbalska igrališta i nogometnu školu u Scamipiji, jednom od najsiromašnijih predgradja Napulja, koje je bila lokacija za snimanje filma “Gomorra”. Cannavaro i Ferrara su nam pričali da su pomažući Scampiji povezali ljubav prema nogometu sa društvenom odgovornošću. Cannavaro kaže da je i sam odrastao u teškom predgradju i da zna šta znači rasti u takvim okolnostima. Napolitanci sa velikom ljubavlju govore o Napulju, kažu da je to grad mašte, kreativnosti i hrabosti. Napulj je grad izuzetno lijepe arhitekture. To je grad kulture u kojem se nalaze najstarija operska kuća u Evropi, veličanstveni teatar San Carlo i izuzetan muzej moderne umjetnosti Madre, gdje su sada izložena, izmedju ostalih, djela Anisha Kapoora i Damiana Hirsta. Napoli Teatro Festival Italia prerasta u jedan od navećih i najzanimljivijih evropskih festivala. Ugašeni vulkan Vezuv koji se vidi iz grada, blizina luksuznih ljetovališta Capri i Sorento i bilzina fascinantnog arheološkog nalazišta Pompei, kao i jako lijepa obala Amalfi, privlače turiste tokom cijele godine. Mnogi ljudi koje sam sreo u Napulju su veoma srdačni i zanimljivi, mnogi od njih su izuzetno obrazovani. Hrana je vrhunska. U Napulju je rodjena Pizza Margarita što je bio početak njihovog majstorskog stvaralaštva u pravljenju ovog jela. Spektar pasti i vina je, naravno, izvanredan. Malo je gradova koji tako snažno predstavljaju današnju Evropu, složenu i protivrječnu. Jednako je malo evropskih gradova koji imaju takvo snažnu životnu energiju, opuštenost i toliku ljubav svojih stanovnika.

Prvi komentar na tekst “Jedna ozblijna Bosanka: Jasmila Žbanić” na mom blogu bio je ovaj: “Svaka čast Jasmili na radu u ovoj nemiloj kloaki ljudske civilizacije koje se naziva Sarajevo. Niti taj veliki svijet razumije Jasmilu i njen filmski izraz baš najbolje odnosno sav napor koji je učinila da se distancira od problema i koliko je riskirala pri tome. Niti ova mala zatucana sredina divljaka, zvijeri i primitivaca koja se naziva lokalno stanovništvo Sarajeva shvata veličinu i uspjeh takvog poduhvata kao što je film "Na putu". 
Jasmila je napravila veliku grešku što odavno nije pobjegla glavom bez obzira iz ovog Sarajeva, jer njoj ovdje, među čovjekolikim majmunima, jednostavno nije mjesto. Ovdje ona samo može biti gurnuta unazad od ove sredine, pa čak i nastradati ako ikad nešto napravi što se nekoj prljavoj zvijeri ne dopadne.
Jasmila je prevelika za Sarajevo, a Sarajevo premalo za nju i njoj slične talente. Što prije ode u Pariz ili Hollywood - to je bolje. Da se dosada bavila problemima Amerike ili Francuske i pravila filmove o tome dobila bi par Oskara, a ovako joj ostaje da životari i pravi filmove o ljudima koje niko ne zanima i koji nikoga ne zanimaju, i još se bori za to.

BJEŽI JASMILA, BJEŽI ODAVDE IZ OVE RUPE I NE OKREĆI SE...” Komentar je bio potpisan sa “Jednostavno Sarajlija.” Ovo nije bio jedan od onih besmislenih ispada na koje ponekad naiđemo u komentarima na razne tekstove. U ovom komentaru postoji jedno cioranovsko osjećanje. Emil Cioran (1911-1995) bio je filozof koji je iz rodne Rumunije emigrirao u Francusku. U svojim djelima on ispituje poziciju da su ljudi jedni drugima neprijatelji, da smo kao vrsta bolesno zavidni, zlobni, cinični, surovi. On govori kako smo suštinski šovinisti, sebični, beznadežno prosti, opsjednuti sobom, netolerantni. Cioran kaže da kad bi naši bližnji znali šta, u stvari, mislimo o njima, nestalo bi bilo kakve komunikacije među ljudima. Jednostavno Sarajlija tako doživljava Sarajevo danas. Nekoliko drugih komentatora odgovorilo je Jednostavno Sarajliji, blaže ili oštrije, tvrdeći da nije u pravu. On je napisao još jedan komentar u kojem je potvrdio ono što misli i dodao: “Sarajevo je ratna zona u kojoj se ljudi premlaćuju i ubijaju svaki dan. Ovaj grad je evropski Mogadiš.” Postoje razlozi zbog kojih ovaj čovjek misli ovako. To je njegovo iskustvo koje on komunicira.To je njegov krik. On u Sarajevu pronalazi razloge i dokaze za svoju filozofsku poziciju. U raspravi sa Jednostavno Sarajlijom, neki su komentatori objašnjavali da je rat kriv za današnje nasilje i primitivizam koji su prisutni u Sarajevu. Upotrebljen je sada već “vječni” bosankohercegovački refren: “sve je to zbog rata”. Raspravi se priključio komentator/ica potpisan/a sa “Petnaest godina poslije.” Taj komentar kaže: “Postratno Sarajevo je bilo od 1996. do neke 2000. Prelagan izgovor za aktuelnu situaciju u gradu koji se prostire malo dalje od Marijin dvora.” To je u potpunosti moja pozicija. Nesumnjivo je da je rat obilježio naše živote, da nas je unazadio i osakatio na svaki način. 
Međutim, prošlo je dovoljno vremena da se jedno društvo oporavi i počne novo poglavlje u svojoj historiji. Petnaest godina poslije Drugog svjetskog rata, Federativna Narodna Republika Jugoslavija je napravila ozbiljan napredak u izgradnji puteva, pruga, tvornica, modernizaciji proizvodnje, u obrazovanju, kulturi, sportu, podizanju životnog standarda građana. Ta zemlja je bila po površini 5 puta veća od BiH danas. Demografska slika je bila mnogo složenija nego u današnjoj BiH. U FNR Jugoslaviji je živjelo skoro 20 miliona stanovnika, više od 15 različitih naroda i narodnosti, koji su govorili desetak potpuno različitih jezika. Nazadak u sadašnjoj BiH, osjećanje bespomoćnosti i razočarenje u sugrađane stvorilo je u Jednostavno Sarajliji to gorko osjećanje. Očekuje se da Sarajevo bude grad koji će donijeti rješenje i činjenica je da Sarajevo ne donosi nikakvo rješenje. Možda upravo osjećanje bespomoćnosti i to da naš život troše neki drugi ljudi, stvara netrpeljivost svakog protiv svakog. Ima jedna karakteristika Sarajeva koju, vjerujem, mogu prepoznati mnogi od nas. To je jedno “cioranovsko” Sarajevo - opako, mediokritetsko, kompleksaško. Ja mislim da to nije glavna osobina Sarajeva. Ali, ona postoji. Bojim se da se sve više ljudi osjeća kao razočarani Jednostavno Sarajlija. Ali za razliku od Ciorana koji razlog za svoj pesimizam vidi u ljudskoj prirodi, Jednostavno Sarajlija vjeruje da je loše kod nas, ali da negdje drugdje nije tako. Time se Jednostavno Sarajlija odaje. On nije potpuni pesimista. On se još nada. Film “Dom” (“Home”) fotografa i reditelja Yanna Arthusa Bertranda spektakularno pokazuje našu fantastičnu planetu koji mi ljudi tako užasavajuće uništavamo. U tom filmu Bertrand kaže: “Prekasno je za pesimizam.” Možda je u pravu pesimista Emil Cioran, možda je u pravu skriveni optimista Jednostavno Sarajlija, možda je u pravu realista Yann Arthus Bertrand.

Tog dana 1991. godine, Fatima je sa bebom u naramku otišla u prostorije FK Drina Zvornik odlučna da joj sekretar kluba izda ispisnicu za njenog muža. Sekretar nije htio ni da čuje. Fahrudina nisu puštali da ide iz kluba. Bio je odličan igrač, pravi as, i nisu htjeli da on ode. Fatima je ubjeđivala, molila, raspravljala se. FK Drina Zvornik je igrao svake druge nedelje u nekom od malih bosanskohercegovačkih gradova. Nogometne utakmice su pravi toplomjer kolektivne temperature. Fahrudin je vidio na utakmicama da je napetost rasla, da se pojavila mržnja, prijetnje su postajale opsanije nego što su uobičajna dobacivanja na tekmama. Fatima i Fahrudin su htjeli da odu iz zemlje. Fatima je bila uporna tražeći od sekretara kluba Fahrudinove dokumente, ali sekretar nije popuštao. Odjednom, beba u Fatiminom naručju osjetila je majčino uznemirenje i počela je glasno plakati. Fatima i sekretar su zašutjeli, beba je plakala. Sekretar je izvadio dokumente iz ormara i pružio Fatimi. Devetnaest godina kasnije, Iker Casillas je vidio, u dijeliću sekunde, igrača u modrom dresu kako strahovito brzo triči prema njegovom golu po lijevoj strani. Igrač je, u trku, primio loptu desnim koljenom, prebacio je na lijevu nogu i opucao po golu. Casillas se bacio, ali lopta je prošla sa njegove desne strane, daleko izvan njegovog dosega i zabila se u mrežu. Iker Casillas, najbolji evropski golman, kapiten jedne od najopsnijih reprezentacija svijeta, pridigao se na koljena. Na licu mu je bio samo očaj. Sklopio je ruke u bijelim golmanskim rukavicama u molitvu i pogledao prema noćnom nebu iznad Madrida, kao da je pitao: «Zašto? Zašto mi ovo radiš?». Za to vrijeme, Miralem Pjanić, strijelac ovog divnog gola, trčao je kao u transu. Beba koja je zaplakala u prostorijama FK Drina Zvornik, dok je njegova majka tražila ispisnicu za njegovog oca od nepopustljivog sekretara, sada je bio mladić koji je otpuhao veličinu jednog od najvećih evropskih klubova. «Želio sam otići do navijača, pa do naše klupe. Međutim, nisam znao gdje se nalazim. Trčao sam bez cilja i onda su me moji suigrači uhvatili u zagrljaj. Bio je to neopisivi trenutak sreće!” rekao je, u jednom intervuju, Miralem Pjanić o onome što mu se dešavalo nakon pogotka. Te noći na Santiago Bernabéu, rođena je nova fudbalska zvijezda. Slijedećeg dana, svjetski su listovi u naslovima pisali kako je bosanski tinejdžer Miralem Pjanić okončao nade Real Madrida o finalu u Ligi šampiona. Mitološkim rječnikom novine su opisivale kako su Pjanić i njegovi suigrači iz Olympique Lyona nadigrali klub koji je u ovoj sezoni uložio 300 miliona eura u tim, dovodeći neke od najboljih igrača svijeta. Kao David u borbi protiv Golijata, sin bosanskih emigranata je pobijedio svjetsku nogometnu velesilu, korporaciju sastavljenu od najskupljih. Nepodnošljiva parada moći, novca i ega, u kojoj se Real Madrid mjesecima šepurio, zaustavljena je golom jednog mršavog momka kojem je dječaki san bio da zaigra na stadionu Santiago Bernabéu. Možda je on potsjetio upravu Real Madrida da na terenu ne igra novac, nego tim momaka koji imaju snove. Gol Miralema Pjanića posvađao je, u Realovoj milijarderskoj svlačionici, Cristiana Ronalda (CR9!) za kojeg je Real platio 90 miliona eura i njegovog suigrača Gonzala Higuaina, vrijednog više od 25 miliona eura, dok je Kaka, za kojeg je Real platio 70 miliona eura, samo šutio. Lyonovi César Delgado i Lisandro, koji su asistirali Pjaniću u tom historijskom golu, ismijali su ispred svlačionice Realovog hvalisavca Sergia Ramosa jer je u izjavama pred meč omalovažavao igrače Lyona i rekao da će Real Madrid pobjediti sa 3 : 0. Da li su Realovi fenomenalni igrači zaboravili na svoje dječačke snove primorani, da nerazumnim individualnim akcijama na terenu, opravdaju nadnaravne novce koji su za njih plaćeni? Jedno je sigurno, Miralem Pjanić nije zaboravio ko je. On o sebi govori kao igraču koji još mnogo mora učiti i kaže da svakodnevno, na treninzima, uči od svojih suigrača. O svom timu kaže: “Mi vjerujemo u sebe, u naš način igre. Naše zajedništvo je divno!”. O igračima protivničkih timova govori sa mnogo poštovanja i sa pristojnošću koja je u današnje vrijeme toliko neuobičajna. Kaže da mu je čast igrati protiv velikih igrača. Ima nečeg uzvišenog i staromodnog u isti mah u njegovoj skromnosti. Bajkovito je, ali istinito, to kako je Miralem Pjanić rastao i odgajan. Fatima i Fahrudin Pjanić, sa nekoliko mjeseci starim sinom, otišli su u Luxembourg nedugo nakon Miralemovog plača u prostorijama FK Drina Zvornik. Fahrudin je po danu radio, a uveče trenirao jer je zaigrao za jedan luksemburški polu-profesionalni klub. Poslije nekoliko godina, počeo je voditi sina na treninge i utakmice. Po kiši ili po lijepom vremenu, svejedno, nogometno igralište i lopta, bili su dječaku prirodno mjesto. Treninzi i utakmice, djetetu su bili koncept svijeta. Kada je počeo igrati fudbal, evropski stručnjaci su uočili njegov talent i počele su stizti ponude iz velikih evropskih klubova. Onda su u Luxembourgu počeli tražiti od Miralema da igra u A-reprezentaciji. Otac je rekao da će njegov sin igrati za reprezentaciju BiH. Trebalo je da prođe dosta vremena da i u Bosni razni «stručnjaci» požele da Pjanić igra u našoj reprezentaciji. Malo je nedostajalo da izgubimo Pjanića kao što smo izgubili jednog drugog genijalnog nogometaša, Zlatana Ibrahimovića, kojeg sad naši novinari redovno nazivaju: Šveđanin. Samo zahvaljujući upornosti Miralema Pjanića i njegovog oca, Pjanić je danas bh. reprezentativac. Noć na stadionu Santiago Bernabéu, kada je Pjanićev gol izbacio iz ovogodišnje sezone Lige šampiona najskuplji svjetski tim, jeste onaj zvjezdani događaj koji je presudan u izrastanju istinskog majstora. Tu noć svijet će pamtiti u godinama koje dolaze. Biće to godine obilježene novim velikim fudbalerom - Miralemom Pjanićem.

Poslije svakog prijemnog ispita za režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, moje kolege i ja smo sve više zabrinuti zbog slabog znanja kandidata. Posebno zabrinjava činjenica da veliki broj kandidata dolazi sa odličnim ocjenama iz srednje škole, neki čak i sa dvije-tri godine fakulteta, a da su, zapravo, polupismeni. Svake godine je sve gore. Pravopisne i gramatičke greške i nesposobnost artikulacije misli postaju standard među mnogim mladim ljudima u BiH. Ali u statistikama, oni se računaju kao pismeni. Podaci o nepismenosti u BiH su nesigurni, ali različiti izvori pretpostavljaju da se radi možda i o pola miliona nepismenih! To BiH čini zemljom sa najvećim procentom nepismenih stnovnika u Evropi. Kad se tome pridruži i ogroman broj polupismenih, dolazimo do dramatične činjenice da je više od pola stanovništva u BiH nepismeno ili slabo pismeno. Obrazovna funkcija javnih televizijskih servisa u BiH je ispod minimuma. Program bh. javnih televizija je mizeran. Izbori njihovog dokumentarnog, muzičkog ili dječijeg programa su neshvatljivo loši. S obzirom na toliki broj nepismenih u BiH, bilo bi potpuno normalno da postoji redovna emisija koja bi opismenjavala ljude. Takva bi emisija pomogla i samim uposlenicima javnih televizija koji imaju probleme i sa vlastitom pismenošću. Problemi nepismenosti, polupismenosti i općeg nezanja su toliko veliki da već sada srozavaju BiH ispod evropskog dna, a u skoroj budućnosti mogu učiniti da BiH postane potpuno irelevantna, zaostala balkanska zemlja, izlovana onako kako je to bila Albanija u vrijeme diktatora Envera Hodže. Druga mogućnost je da BiH postane ono što je danas Afganistan. Ovo se u BiH dešava na početku druge dekade 21. stoljeća! Svijet se razvija brže nego ikada. Televizija BBC je danas objavila rezultate velikog istraživanja u svijetu (27.000 ispitanika u 26 zemalja svijeta) u kojem je 80% ispitanika reklo da je pristup internetu osnovno ljudsko pravo. U BiH oko 50 % stanovnika ne poznaje ili slabo poznaje abecedu i azbuku! Naši političari i intelektualci neprekidno dokazuju važnost nacije i religije u bh. društvu. Oni nikada ne govore o pravu ljudi da budu pismeni i obrazovani. Kćerka mojih prijatelja je jednog dana briznula u plač za ručkom jer je shvatila da tata jede lijevom rukom. Razlog za njen strah je bilo to što je hodža na vjeronauci rekao da samo šejtan jede ili piše lijevom rukom. Da to nije usamljen slučaj, govore i iskustva drugih roditelja čija su djeca odbijala da jedu, jer su bili ljevaci, a saznali su na vjeronauci da je to šejtanska stvar. Urbana žena srednjih godina nedavno se glasno čudila, na fitnesu, kako to da su u prošlosti ljudi živjeli po 700-800 godina. Studenti na jednom sarajevskom fakultetu su na testu, koji je sadržavao pitanja iz elementarnog znanja, odgovarali da se u Argentini govori argentinski; da je sadašnji premijer Republike Hrvatske, Ivo Sanader; da u Federaciji BiH ima 2 ili 8 kantona; da je New York velik kao Sarajevo. Na postdiplomskom studiju jednog drugog fakulteta u Sarajevu, budući magistri su odgovarali da je društveno uređenje u Italiji, ni manje ni više nego - komunizam; nisu znali ko se protiv koga borio u Drugom svjetskom ratu. Problem nepsimenosti i neobrazovanosti u BiH je već takav da bi Vijeće ministara moralo porglasiti stanje elementarne nepogode. Samo udružene politička, medijska, privredna i građanska akcija mogu spasiti BiH od potonuća u obeznanjenost. Moramo postaviti problem obrazovanja na centralno mjesto u bh. javnost. Odgovorni smo da suštinski riješimo problem pismenosti i elementarnog neznanja u ovoj zemlji.

O njihovim životima saznajemo kao što saznajemo o životima naših prijatelja. Amar voli da popije koju čašicu više. Tada pjeva s rajom u kafani. Luna voli svoju nenu. Amaru su roditelji ubijeni u ratu. Luna i Amar ne mogu imati djece. Lunini roditelji su ubijeni, a ona, nena i dedo su prognani iz Bijeljine. Amar je u ratu bio borac. Amarov brat je bio borac, ubijen je u ratu. Tako, malo pomalo, postajemo dio njihovih života, a oni dio našeg života. Što vrijeme više prolazi, razumjemo sve više i tu mladu ženu i tog mladog muškarca, a oni se razumiju sve manje. Postaje nepodnošljivo, volimo ih oboje, kao što volimo prijatelje, i kad su samo dragi i jednostavni, i kad ne odobravamo sve njihove postupke, i kad oni naprave nekakvu glupost. Film «Na putu» Jasmile Žbanić pogodio me je kao da se radi o ljudima koje poznajem. Ili, da budem iskren do kraja, kao da se radi o meni samom. Pitam se, i pitam se ponovo – šta je to tako uzbudljivo u ovom filmu? Nema jednostavnog odgovora. Scenario, režija i glumci; fotografija, montaža i muzika – sve je tako jednostavno dobro, tako suptilno, obično-neobično, jasno i mistično... To je duboko misaon film, i duboko osjećajan film. Film «Na putu» me je opustio na početku, odmah zatim fokusirao i ja sam mu se zatim predao, jer sam mu povjerovao, jer me je ispunilo to poštovanje koje film ima prema svojim likovima, događajima o kojima govori i, što rijetko osjetim u kinu, taj film mene poštuje kao gledaoca. Kod Jasmile Žbanić nema ideologije, nema rediteljske samozaljubljenosti, nema pokazivanja koliko je rediteljka zanimljiva, inteligentna, luda, vješta. Rediteljka je u ovom filmu prisutna onoliko koliko treba, pravedna prema svojim likovima, suosjećajna bez sentimentalnosti. Film «Na putu» je magija rediteljke koja je ljubavnica istinitog. Postoji jedna scena u filmu u džamiji, kada Amar sluša svog ratnog prijatelja Bahriju kako uči suru Ar-Rahman. Scena traje dugo, snimljena je i montirana veoma jednostavno. To je scena koja u svojoj emocionalnoj, misaonoj i metafizičkoj dimenziji, filmski izražava jedno kompleksno stanje svijeta kojeg smo svjesni, ali ga ne umijemo objasniti. To je ono stanje u kojem prepoznajemo šta je Ludwig Wittgenstein, jedan od najvećih filozofa XX stoljeća, mislio kada je rekao: «Zaista, postoje stvari koje nije moguće izraziti riječima. One sebe manifestiraju. One su ono što je mistično.» Majstorstvo rediteljke Žbanić inspirira glumce u ovom filmu. Oni su sigurni pod njenim vodstvom i kreiraju svoje uloge suptilno i pametno. Izvrsni su u epizodnim ulogama Mirjana Karanović, Luna Mijatović, Izudin Bajrović, Jasna Berry, Vanesa Glođo, Jasna Žalica. Marija Kohn igra nenu sa snagom i krhkosti koje nas istovremeno potresaju i ohrabruju. Sebastian Cavazza glumi Amarovog druga Dejana odriješito, u kratkom vremenu stvara čovjeka koji je uravnotežen, realističan i pomalo razočaran svijetom. On od tog svijeta baš ne očekuje previše, ali ga taj svijet još uvijek zna loše iznenaditi. Nina Violić kao Lunina drugarica Šejla, donosi neku duboku tugu života u Sarajevu. Ona je naizgled snažna, mada zapravo, neispunjena, svjesna «nepodnošljive lakoće postojanja». Ermin Bravo je brilijantan u liku Bahrije, Amarovog suborca iz vremena rata, sada vehabije. Bravo nam približava jednog zatvorenog, tragičnog čovjeka. Taj čovjek snagom volje i odlučan da ne bude nikada više izdan i ponižen, gradi jedan utopijski svijet. Gotovo očajnički, on gradi zaštićeni prostor neke čistoće, potrebe za redom i poštenjem. On se prepušta duhovnosti u kojoj pronalazi ljepotu, ali ponesen svojom idejom, ne shvata da je prešao granicu razumnog. Leon Lučev u ulozi Amara i Zrinka Cvitešić u ulozi Lune su kreirali nešto što u potpunosti obuzme čovjeka, oni glume tako što nas diraju ispod kože. Luna Zrinke Cvitešić privlači i odbija, volim je i nervira me, boli me njen problem i ljutim se što ne shvata Amara. Onda shvatim, da je ona samo filmski lik i da nije normalno da reagujem kao da je stvarna osoba, neka moja drugarica. Pa, onda shvatim da me je to glumica zavela svojom umjetničkom moći i prepuštam joj se da me vodi na nevjerovatno uzbudljivo putovanje u kompliciranu ličnost jedne očaravajuće mlade žene. Leon Lučev je u ovom filmu moj brat. Uznemiruje me koliko poznajem tog Amara. Boli me njegova bol i boli me što ne znam da mu pomognem. Lučev je u ovoj ulozi stavaraniji od realnosti. Snagom svog umjetničkog genija on izražava dubinu ljudske prirode tako da shvatamo zašto je gluma više i manje od života. Christine A. Maier, direktorica fotografije, je besprijekorna. U perfektnoj mjeri ideje, emocije, kompozicije, kolora, oštrine i kretnje, Christine A. Maier daje našem umu jasan pogled na jedan složeni svijet. Ne više od onog što oko može vidjeti. Ne manje od onog što pogled može podnijeti. Scenografi Lada Maglajlić i Amir Vuk, kostimografkinja Lejla Hodžić, montažerka Niki Mossböck, kompozitor Brano Jakubović i tonski dizajneri Igor Čamo i Lars Ginzel, izvrstan su umjetnički orkestar koji u ovom filmu stvara harmoniju ozbiljnosti, ali i igre. Nevidljiv, a prisutan u svemu je producent Damir Ibrahimović. Jasmila Žbanić je sa svojim sardnicima napravila genijalan film koji nas podsjeća da smo ozbiljni ljudi, da je istina dobra i važna, a ljudsko razumjevanje nezamjenjivo. Rediteljka Žbanić je opet fascinantna. Ona svojim djelom i svojim životom dokazuje da umjetnici ne smiju imati predrasude, da je naša dužnost da govorimo istinu i da je umjetnost oblik stvarnosti koji je suštinski i estetski i demokratski.

“Na putu” je besprijekorno precizan film. Jasmila Žbanić veoma jasno govori filmskim jezikom o životu u Sarajevu danas. To čini na tako dubok način da se to tiče svakog čovjeka bilo gdje na planeti. Zato je to veliki film, remek-djelo filmske umjetnosti XXI stoljeća. Jasmila promatra kritički i sekularizam njene glavne junakinje Lune i religijsku posvećenost njenog glavnog junaka Amara. U njenom fimu nema ideologije. Nema agresivne osude vehabizma, nema romantičnog veličanja sekularizma. «Na putu» je film o izboru koji pravi svako od nas, o posljedicama tog izbora i odgovornosti koju nosimo za svoje odluke. Sofisticirana berlinska publika je kao bez daha gledala film na svjetskoj premijeri na Berlinaleu. Tokom projekcije pitao sam se kakv će biti zaključak publike u prepunoj dvorane palate Berlinale Palast. Kada je film završio prolomio se snažan i dug aplauz. Bio je to znak da je film «Na putu» sa svojim suptilnim temama došao do razuma i emocija publike. A nije nimalo lako da mlada njemačka publika razumije zašto je Luna istjerana iz Bijeljine, a njeni roditelji ubijeni na kućnom pragu. I zašto je Amarov brat poginuo u rovu. Teško je, vrlo teško, učiniti da američki filmski kritičari razumiju sve nijanse bosanske stvarnosti. Kada kritičar svjetski uticajnog «Variety-ja» napiše da je scena kod nene na bajramu impresivna, onda to znači da je sva kompleksnost jedne porodice bosanskih muslimana prenesena u onim značenjima za koje su mnogi od nas vjerovali da su suviše naši, lokalni, i neprenosivi. «Hollywood Reporter» jednako primjećuje tananost rediteljskog postupka Jasmile Žbanić. Kritičar ovog filmskog giganta kaže da život liberalne sekularne Lune ne izgleda nimalo sjajno dok se opija do nesvijesti u jednom sarajevskom klubu. I britanski kritičar u moćnom “Screen International” razumije duboka značenja njemu daleke kulture: “Jasmila Žbanić koncizno izražava šok čulne Lune nad Amaravom novim asketizmom. Ali, Žbanić, također, sa simpatijama donosi duhovnu privlačnost islamske muzike, govora i zajednice. Kroz scene u džamiji i u kampu, mi razumijemo zašto pjesma i molitva mogu pružiti utjehu Amaravoj uznemirenoj duši.“ Nije uopće jednostavno da ova ideja dopre do Londona. U tom gradu su muslimanski teroristi, bombama kućne izrade, ubili 52 Britanca, a više od 700 ranili. Neki od “islamskih” provjednika su i danas u Velikoj Britaniji jezivo agresivni, a u Afganistanu ginu mladi britanski vojnici. Ipak, film “Na putu”, u svojoj umjetničkoj snazi, donosi duhovnost učenja (fantastična scena u kojoj se uči sura Ar-Rahman) i islamske muzike, na način koji transcendira opravdani i neopravdani bijes Zapada, opravdani i neopravdani strah i sve predrasude. Istovremeno, u tom filmu, nema nikakvog sentimentalizma. Kada Bahrija, Amarov drug iz rata, sada vehabija ženi drugu ženu, k tome još maloljetnu, film je nemilosrdan prema tom činu. Jasmila Žbanić fantastično uspostavlja i analizira ove teme. Ali one su samo dio jedne mnogo veće teme filma «Na putu», a to je: gdje je granica bezuslovne ljubavi? U toj temi prepoznaju se svi, bez obzira na filozofsku ili religijsku poziciju. I tu film postaje veličanstven. Tako ovaj film može da govori jednako snažno u Sarajevu, Los Angelesu ili Berlinu. Zastanimo, na trenutak, u Berlinu. Berlin je mnogo veliki grad. Veliki je po površini; po broju stanovnika je skoro kao cijela BiH; po političkoj i ekonomskoj moći, jedan je od najjačih gradova na svijetu. Iz Berlina kreću potresi koji mijenjaju svijet. Tri puta je ovaj grad u prošlom stoljeću temeljno mijenjao svjetsku povijest. Berlin je, također, grad u kojoj njemačka visoka društvena klasa uspostavlja standarde evropskog luksuznog stila. Na primjer, jedno noćenje u otmenim berlinskim hotelima košta između 500 i 1000 eura. Takvi hoteli okružuju Berlinale Palast, spektakularnu glavnu dvoranu Berlinskog filmskog festivala. Berlin je i prestonica evropske pameti, umjetničkih pravaca i dobrog ukusa. Ostatak Njemačke ima, također, mnogo novca i izvanredne univerzitete, ali zna biti i banka kiča. Berlin je uvijek mudar, gospostven, odmjeren. U takvom gradu održava se jedan od najvažnijih svjetskih filmskih festivala. Na ovogodišnje Berlinale bilo je prijavljeno 4000 filmova iz cijelog svijeta. Od njih je samo 20 ušlo u glavni program. Berlinski filmski festival gledalo je ove godine rekordnih 300.000 gledalaca! Nekoliko stotina novinara, fotografa i televizijskih kamermana, svakodnevno su izvještavali širom svijeta o prikazanim filmovima. Međutim, svi ti novinari, ne mogu ni pogledati sve filmove, a kamoli pisati o njima. Centar festivala je za svakoga glavni program, a ostalo šta ko stigne i koliko stigne. Više od hiljadu reditelja, glumaca i producenata sa svih kontinenata dolaze na berlinski festival. Neki od njih su svjetske zvijezde, neki su legende filmske umjetnosti. Od svega ovoga čovjeku se pomalo zavrti u glavi. I onda, Jasmila Žbanić i njen film «Na putu» budu jedan od centralnih događaja Berlinalea! Teško je riječima opisati koliki je to uspjeh! Za bilo koga, svejedno kako poznat bio i iz kako moćne zemlje dolazio. A tek, ako dolazite iz male zemlje, jedne od najsiromašnijih u Evropi, koja je svijetu poznata najviše po tragediji, problemima i bijedi! Jasmila i njena ekipa okreću svijet naglavice. Jasmila je pobjednica Berlinalea 2006, nju filmski svijet sluša i od nje se očekuje. U njenoj ekipi su daroviti i pametni ljudi, besprijekorno elegantni, koji perfektno govore engleski jezik, poziraju stotini fotografa lako i šarmantno, odgovaraju na pitanja novinara relevantno i duhovito. Snimiti film «Na putu» u Bosni i Hercegovini, steći tako visoki umjetnički status u Berlinu, biti tako superiorna u svjetskim medijima - to je neizrecivo veliki rad, fantastična ozbiljnost, temeljita priprema, izvanredna informiranost. Sve to ima Jasmila Žbanić. A prije svega ona je veliki čovjek.

Kad god odlazim u Sloveniju, odlazim u svoju zemlju. Odrastao sam i proveo veći dio svog života sa idejom i osjećanjem da je Slovenija dio moje zemlje. Naravo, ja pokažem pasoš na granici, ali u svom srcu, ja sam i Slovenac. Triglav, naša najviša planina; Miroslav Cerar, naš gimnastičar, olimpijac; Bojan Križar i Jure Franko, naši skijaši; Planica, naša skijaška skakaonica; naša Postojnska jama – obilježili su moje djetinjstvo. “Elan” skije; “Gorenje” mašine za veš; “Ilirija” krema za cipele; “Slovenijales” i “Lesnina” namještaj; “Jelovica” Škofje Loka, vrata i prozori; “Fruktal” sokovi i mileram iz “Ljubljanske mljekare” – učili su me o kvalitetu proizvoda i marljivom radu. Ansambl Slovenskog mladinskog gledališča, Dušan Jovanović, reditelj; Edvard Kocbek, Srećko Kosovel i France Prešern, književnici; Milena Zupančić i Ratko Polič, glumci; punk-grupa Pankrti; Jože Plečnik, arhitekt; učili su me o umjetnosti i slobodi. Nedeljni list “Mladina” i slovenačke peticije za Kosovo učili su me o građanskim slobodama i političkom mišljenju. Svi su oni dio mog djetinjstva, mog odrastanja. To je nije nikakva “jugonostalgija”, to je moj život kojeg volim i neću ga se odreći. Pretpostavljam da onim čitaocima kojima “Ljubljanska banka” nije vratila štednju, sada pada mrak na oči. I onima koji su iskusili proceduru dobijanja vize u slovenačkoj ambasadi u Sarajevu. Štednju nisam imo, ali sam kroz mučnu proceduru vize prolazio, više puta, a priča o slovenačkoj vizi sam se naslušao. Nedavno je jedan moj poznanik odlučio da sa svojom obitelji ide na skijanje u Sloveniju. On radi u moćnoj inostranoj kompaniji u Sarajevu. Njegova supruga, također, ima dobar posao. Kad su se odlučili da odu na Pohorje, nisu slutili da će zimske radosti početi u slovenačkoj ambasadi u Sarajevu. Najprije zakazivanje termina “za 15 dana”. Potom on, supruga i dvoje male djece, po zimi, u zakazani termin u ambasadu, kad ono…to je smo orijentacioni termin, čekajte dok vas prozovu. Čekanje zna potrajati koji sat. Konačno – šalter i službenica, koja je, naravno, “važna” i neljubazna. Onda pregled dokumenata: prijave, osiguranja, potvrda o zaposlenju njegovom, potvrda o zaposlenju supruginom, potvrda o imovini – dva stana u vlasništvu u Sarajevu, vaučer iz hotela na Pohorju. “E, vaučer mora da bude u 4 primjerka”, jer je njih četvoro. “Molim Vas iskopirajte, nisam znao da treba četiri primjerka”, “E, ne može nismo mi kopirnica”. Itd, itd. Naravno, dođe ti da odustaneš od zimovanja. Nema veze što si uplatio deset dana u hotelu na Pohorju. Ipak, snagom očajničkog sabura, smanjiš se, kontrolišeš glas u opsegu poslušno-ljubaznog, dok ti jabučica drhti jer spriječava orkan bijesa da pokulja iz tvoje nutrine. Kad dobiješ vizu, možeš dalje, prema “Adria Airways” poslovnici gdje ćeš kupiti kartu koja košta između 250 i 350 eura, zavisno od tarife za određeni let. To je, otprilike u visini prosječne plate u BiH. Dakle, privatno mogu putovati samo veoma imućni ljudi, a njih je u BiH vrlo malo. Putuju ljudi poslom i na liječenje. U svakom slučaju to je “odiranje”. Karta od Sarajeva do Ljubljane je skuplja nego od Ljubljane do Pariza. Nema veze što tako skupa karta obeshrabruje privredne i kulturne kontakte između dvije zemlje. Ili što smanjuje prihode zdravstvu i turizmu Slovenije. Ali let je zato, često, prava avantura. Neki dan sam u odlasku čekao četiri sata na sarajevskom aerodromu polijetanje za Ljubljanu. I u Sarajevu i u Ljubljani je bilo lijepo vrijeme, a ostali avioni su dolazili i odlazili. U povratku iz Ljubljane, čim smo poletjeli, sa stropa aviona je počela curiti voda na nas putnike. Voda nije kapala, curila je. Slijevala se niz prostor za ručni prtljag iznad naših glava i onda padala – na naše glave. Pritiskali smo novine na strop da bi pokupile vodu. Kad sam rekao stjuardesi da je čudno, a i zastrašujuće, da nam se voda slijeva na glavu u avionu, ona je rekla da zna, da o tome izviještava svoje nadležne, ali da joj oni ne vjeruju. Kad ste, ipak, jednom, savladali čuvarice šengenske čistoće na šalteru ambasade, pa kad ste uspješno savladali čarolije Adrijinih letova, dolazite na granični ulaz na ljubljanskom aerodromu. Zavisno od toga kakve ste sreće, tamo vas može dočekati pristojan ili nepristojan policajac, koji će u svakom slučaju, dugo i sumnjičavo gledati vaš bosanski pasoš. Jedan takav ljuti Slovenac me je prije nekog vremena pitao gdje idem i ja sam odgovorio “U Hong Kong”. On me je pogledao i rekao mi “Nemojte me zajebavati. Pitam vas gdje idete?” Ja sam, zaista, išao u Hong Kong i u Ljubljani sam presjedao. Samo zahvaljujući tome što je sa mnom bila priajteljica, prof. dr. Danica Purg, ugledna slovenačka javna ličnost, direkotrica Poslovne škole Bled, koja je objasnila da sam poslom vezan za putovanja, i da sam, također, profesor, koji predaje i u Slovenij, granični policajac me pustio da prođem i nastavim svoje putovanje za Hong Kong. U takvim situacijama se čovjek sjeti da se dešavalo da u slovenačkim osnovnim školama djeca pišu ime “Mujo” malim slovom. Ipak, mene brzo prođe jeza kad se u Sloveniji osjetim da sam “mujo”. To se desi veoma rijetko. Idem u Sloveniju otrpilike jednom mjesečno. U Ljubljani svake godine gostuju moje predstave i uvijek su fantastično primljene. Gostujući sam profesor na IEDC Poslovnoj školi Bled, i često tamo predajem na post-diplomskom studiju. Od prve komunikacije e-mailom sa službenicima škole, preko dočeka u hotelu, predavanja, druženja, do odlaska, uvijek je sve fenomenalno. Moje iskustvo sa ovom školom nije samo da su oni veoma profesionalni, ljubazni i ugodni, nego je više od toga – to je inspirirajuće, otmeno i ljudski toplo iskustvo. Nekoliko mojih najboljih prijatelja su Slovenci i često se posjećujemo. U Sarajevo dolazi i radi mnogo slovenačkih privrednika koji zapošljavaju stotine Bosanaca i Hercegovaca. Slovenački zastupnici u Evropskom parlamentu, Tanja Fajon i Jelko Kacin veliki su borci za Bosnu i Hercegovinu u evropskim insitucijama. Ali u samoj slovenačkoj javnosti, BiH je malo prisutna. Nekadašnji šampioni ljudskih prava i demokratije, malo su posustali. Bosni je važna ova mala alpska zemlja. Slovenija je naša prva evropska stanica. Slovencima je važna Bosna, ona ih podsjeća da historija nije počela 1991, da postoje veze poslovne, emocionalne, geografske, koje čine da nismo samo Evropljani nego i ljudi. Da postoji dužnost, politička i ljudska, da ne gledamo samo u jednom pravcu, nego da se borimo za Pravdu i Razum i Solidarnost. Važno je da Slovenija i BiH imaju mnogo, mnogo kompleksnije i jače veze od sadašnjih. Ako ne bude tako, onda će Biljana Plavšić, osuđena ratna zločinka sa pasošem Republike Srbije za koji ne treba viza za ulazak u Sloveniju, moći sjediti na proljetnom suncu pored Ljubljanice i piti “kavu brez”, a “mujo” i “muja” neće. Možda će sa Palvšićkom sjediti Ratko Mladić. I on ima pasoš Republike Srbije, ne treba mu viza.

Grad KdF Vozila - bilo je ime grada koji su nacisti osnovali 1938. na sjeveru Njemačke, u blizini Berlina. KdF je skraćenica za “Snaga kroz radost” (Kraft durch Freude). Grad je izgrađen oko fabrike koja je danas poznata pod imenom Volkswagen. Kamen temeljac je postavio Hitler, propagirajući da svaki Nijemac treba da ima auto. Bila je to klasična nacistička prevara. Znajući da će Njemačka uskoro započeti Drugi svjetski rat, fabrika je bila najmijenjena za proizvodnju vojnih vozila, ratnih aviona i naoružanja. U ratnim godinama je u toj fabrici vojne industrije radilo 12.000 ratnih zarobljenika, pa je zapravo grad bio logor za prinundni rad. Poslije rata, nova vlast daje gradu novo ime: Wolfsburg, prema imenu nekog dvorca koje se nekada davno tu nalazio. Mjesta ratnih zarobljenika popunili su njemački radnici, a kasnije i imigaranti. Grad sačinjavaju samo nizovi zgrada, zapravo, zidanih baraka u kojima stanuje 120.000 stanovnika današnjeg Wolfsburga. Polovina od njih rade u tri smjene u Volkswagenovoj fabrici automobila. Centar Wolfsburga je ujedno i centar fabrike – to je ogromna termoelektrana sa četiri visoka dimnjaka. Pored nje, još nekoliko manjih, pomoćnih elektrana raspoređeno je u krugu fabrike čija je površina više od 6 kvadratnih kilometara. Sve one zajedno proizvode dnevno energiju koja je je ekvivalent utrošku energije koju potroši pola miliona ljudi. Fabrika dnevno proizvede 3.500 automobila. Uz fabriku je napravljen Autostad (Autograd), kompleks izložbenih paviljona za Volkswagenova vozila u koji je ovaj najveći evropski proizvođač automobila uložio 435 miliona eura. Među tim paviljonima su najimpresivnija dva staklena tornja, svaki visok po dvadeset spratova koji su, zapravo, viseća garaža za 400 automobila. Te automobile snose sa spratova dvije super-brze dizalice, i podzemnim hodnicima ih šalju u susjednu zgradu, gdje se oni isporučuju novim vlasnicima. Most od Autostada vodi preko zaleđene rijeke do muzeja nauke i željezničke pruge kojom po cijeli dana vozovi odvoze hiljade novih automobila širom Evrope. U centru Autostada je ekskluzivni hotel Ritz-Carlton, čiji najluksuzniji dio gleda na – eto – termoelektranu! Ima nešto nadrealno u tome kako bogati Nijemci grickaju kolačiće i piju čaj gledajući na termoelektranu iz koje se puši na sve strane. Neki gosti se bezbrižno kupaju u otvorenom vrelom bazenu okruženom zaleđenim jezerom. Dok plivate leđno vidite iznad sebe postrojenja termoelektrne u radu, tijelo vam je u vreloj vodi, a glava na – 6 C. Ovaj Ritz-Carlton je savršena slika ideje kapitalističke proizvodnje u 20. stoljeću (a, evo, i u 21. stoljeću). Radnici koji žive u depresivnim zidanim barakama rade u tri smjene proizvodeći višak vrijednosti, a vlasnici ostvaruju velike profite i uživaju u samoj ideji kako je proizvodnja dobro organizirana. Nedaleko od ovog kapitalistčkog raja nalazi se jedini zabavni sadržaj za narod – stadion fudbalskog kluba “Wolfsburg” koji se zove, iznenađujuće: Volkswagen Arena. Stadion prima 30.000 gledalaca i svaki meč je rasprodat. Odlazak na utakmicu liči na malo veseliji odlazak u crkvu – navijači sa čašama piva veoma uredno ulaze na stadion, uredno vatreno navijaju svih 90 minuta, a zatim brzo i, također, uredno, odlaze kućama. Za naše navijačke pojmove to izgleda nestvarno - nema huliganizma, pucanja iz vatrenog oružja, mrtvih navijača, sukoba sa policijom, demoliranja grada, genocidnih transparenata i prostačkih pjesama. Tokom utakmice potroši se i zaradi nekoliko miliona eura na ulaznice koje koštaju između 40 i 80 eura, zatim na pivo, kobasice i prevoz navijača. Cifra postaje za nekoliko desetina milona veća kad se uzmu obzir prava televizijskog prenosa, reklame na stadionu i turizam gostujućih navijača. Novac, moć i, opet, novac – osovina je koja se vidi u svakom trenutku boravka u Wolfsburgu. U svemu tome velike zvijezde su Zvjezdan Misimović i Edin Džeko. Kad bi Hitler znao da gradu, za koji je on položio kamen temeljac, istinsku radost donose dva potomka partizana, pozlilo bi mu, a njegovi bi oficiri poplavili od bijesa! Edin i Zvjezdan su prošle godine bili u šampionskoj povorci kojoj su skandirale hiljade stanovnika grada golfova, poršea i audia. Njemačka ima 82 miliona stanovnika, najjača je ekonomija u Evropi i četvrta po snazi u svijetu. Bundesliga je jedna od pet najjačih evropskih nogometnih liga. Konkurencija između velikih nogometaša je toliko velika da je mi u BiH nemamo sa čime uporediti. Među nekoliko stotina izvrsnih nogometaša u ovoj ligi, Misimović i Džeko su u grupi najboljih. Postići takav uspijeh u tako velikoj i snažnoj zemlji i u tako jakoj ligi, zahtijeva ogroman rad, izuzetan talenat i snažnu ličnost. Obojica igraju moderan, inventivan i elegantan fudbal. Kolege, publika i novinari u Njemačkoj ih visoko cijene. Obojica su odmjereni i otmeni u ophođenju, vrhunski profesionalni na terenu i izvan njega, samouvjereni i skromni u komunikaciji. Ekipa East West-a je s njima snimala sedam sati u jednom danu. Svo to vrijeme bili su opušteni, strpljivi i duhoviti. Na pitanja su odgovarali pametno i iskreno. Edin ima 23 godine i živi svoj dječački san. Od rane mladosti je znao da će postati veliki igrač. Nije ga omelo ni kada su ga u “Želji” kako on džentlmenski kaže “kritikovali” (a zapravo se radilo o grubom vrijeđanju od strane domaćih “stručnjaka”). Džeko je uporno trenirao i postajao sve bolji. Danas je svjestan da je tek na početku blistave karijere. Misimović ima 27 godina, rođen i odrastao u Njemačkoj, vezan za kako kaže: svoju domovinu BiH; uživa igrajući fudbal, veoma je stabilan i konkretan. Kaže da ga je Ćiro Blažević veoma povrijedio kad ga je krivo optužio za utakmicu sa Portugalom. Zajedno smo gledali izvlačenje grupa za Evropsko prvenstvo 2010. Zvjezdan i Edin su malu nervozu prikrivali šalama, ali su na kraju bili prilično zadovoljni žrijebom. Kad smo razgovarali o njihovom međusobnom odnosu u igri i izvan terena, jedan o drugom su govorili sa puno profesionalnog i prijateljskog poštovanja. U njihovim izjavama koje su bili skoro identične, vidjelo se koliko vole da zajedno igraju i da su odlični prijatelji. Obojica imaju fantastičnu podršku svojih obitelji koje se također druže. Ovo nije bajka – istina je: dva Bosanca su vrhunski evropski sportisti, impresivni ljudi, izvrsno sarađuju i odlično se slažu. Evropski standardi rada, discipline i profesionalnog poštovanja su i njihovi standardi. Oni su njemačkom fudbalu donijeli i specifičnu kreativnost koja ih je izdvojila u grupu vrhunskih. Edin i Zvjezdan su za Bosnu i Hercegovinu veoma važni, ali i za Njemačku. Oni čine da obje ove zemlje budu malo plemenitije, malo radosnije i malo ljudskije. I jednoj i drugoj zemlji je to veoma potrebno, svakoj na svoj način.