IN TIME

Blog Harisa Pašovića

15.03.2010.

NOĆ NA SANTIAGO BERNABÉU KAD JE ROĐENA ZVIJEZDA

Tog dana 1991. godine, Fatima je sa bebom u naramku otišla u prostorije FK Drina Zvornik odlučna da joj sekretar kluba izda ispisnicu za njenog muža. Sekretar nije htio ni da čuje. Fahrudina nisu puštali da ide iz kluba. Bio je odličan igrač, pravi as, i nisu htjeli da on ode. Fatima je ubjeđivala, molila, raspravljala se. FK Drina Zvornik je igrao svake druge nedelje u nekom od malih bosanskohercegovačkih gradova. Nogometne utakmice su pravi toplomjer kolektivne temperature. Fahrudin je vidio na utakmicama da je napetost rasla, da se pojavila mržnja, prijetnje su postajale opsanije nego što su uobičajna dobacivanja na tekmama. Fatima i Fahrudin su htjeli da odu iz zemlje. Fatima je bila uporna tražeći od sekretara kluba Fahrudinove dokumente, ali sekretar nije popuštao. Odjednom, beba u Fatiminom naručju osjetila je majčino uznemirenje i počela je glasno plakati. Fatima i sekretar su zašutjeli, beba je plakala. Sekretar je izvadio dokumente iz ormara i pružio Fatimi. Devetnaest godina kasnije, Iker Casillas je vidio, u dijeliću sekunde, igrača u modrom dresu kako strahovito brzo triči prema njegovom golu po lijevoj strani. Igrač je, u trku, primio loptu desnim koljenom, prebacio je na lijevu nogu i opucao po golu. Casillas se bacio, ali lopta je prošla sa njegove desne strane, daleko izvan njegovog dosega i zabila se u mrežu. Iker Casillas, najbolji evropski golman, kapiten jedne od najopsnijih reprezentacija svijeta, pridigao se na koljena. Na licu mu je bio samo očaj. Sklopio je ruke u bijelim golmanskim rukavicama u molitvu i pogledao prema noćnom nebu iznad Madrida, kao da je pitao: «Zašto? Zašto mi ovo radiš?». Za to vrijeme, Miralem Pjanić, strijelac ovog divnog gola, trčao je kao u transu. Beba koja je zaplakala u prostorijama FK Drina Zvornik, dok je njegova majka tražila ispisnicu za njegovog oca od nepopustljivog sekretara, sada je bio mladić koji je otpuhao veličinu jednog od najvećih evropskih klubova. «Želio sam otići do navijača, pa do naše klupe. Međutim, nisam znao gdje se nalazim. Trčao sam bez cilja i onda su me moji suigrači uhvatili u zagrljaj. Bio je to neopisivi trenutak sreće!” rekao je, u jednom intervuju, Miralem Pjanić o onome što mu se dešavalo nakon pogotka. Te noći na Santiago Bernabéu, rođena je nova fudbalska zvijezda. Slijedećeg dana, svjetski su listovi u naslovima pisali kako je bosanski tinejdžer Miralem Pjanić okončao nade Real Madrida o finalu u Ligi šampiona. Mitološkim rječnikom novine su opisivale kako su Pjanić i njegovi suigrači iz Olympique Lyona nadigrali klub koji je u ovoj sezoni uložio 300 miliona eura u tim, dovodeći neke od najboljih igrača svijeta. Kao David u borbi protiv Golijata, sin bosanskih emigranata je pobijedio svjetsku nogometnu velesilu, korporaciju sastavljenu od najskupljih. Nepodnošljiva parada moći, novca i ega, u kojoj se Real Madrid mjesecima šepurio, zaustavljena je golom jednog mršavog momka kojem je dječaki san bio da zaigra na stadionu Santiago Bernabéu. Možda je on potsjetio upravu Real Madrida da na terenu ne igra novac, nego tim momaka koji imaju snove. Gol Miralema Pjanića posvađao je, u Realovoj milijarderskoj svlačionici, Cristiana Ronalda (CR9!) za kojeg je Real platio 90 miliona eura i njegovog suigrača Gonzala Higuaina, vrijednog više od 25 miliona eura, dok je Kaka, za kojeg je Real platio 70 miliona eura, samo šutio. Lyonovi César Delgado i Lisandro, koji su asistirali Pjaniću u tom historijskom golu, ismijali su ispred svlačionice Realovog hvalisavca Sergia Ramosa jer je u izjavama pred meč omalovažavao igrače Lyona i rekao da će Real Madrid pobjediti sa 3 : 0. Da li su Realovi fenomenalni igrači zaboravili na svoje dječačke snove primorani, da nerazumnim individualnim akcijama na terenu, opravdaju nadnaravne novce koji su za njih plaćeni? Jedno je sigurno, Miralem Pjanić nije zaboravio ko je. On o sebi govori kao igraču koji još mnogo mora učiti i kaže da svakodnevno, na treninzima, uči od svojih suigrača. O svom timu kaže: “Mi vjerujemo u sebe, u naš način igre. Naše zajedništvo je divno!”. O igračima protivničkih timova govori sa mnogo poštovanja i sa pristojnošću koja je u današnje vrijeme toliko neuobičajna. Kaže da mu je čast igrati protiv velikih igrača. Ima nečeg uzvišenog i staromodnog u isti mah u njegovoj skromnosti. Bajkovito je, ali istinito, to kako je Miralem Pjanić rastao i odgajan. Fatima i Fahrudin Pjanić, sa nekoliko mjeseci starim sinom, otišli su u Luxembourg nedugo nakon Miralemovog plača u prostorijama FK Drina Zvornik. Fahrudin je po danu radio, a uveče trenirao jer je zaigrao za jedan luksemburški polu-profesionalni klub. Poslije nekoliko godina, počeo je voditi sina na treninge i utakmice. Po kiši ili po lijepom vremenu, svejedno, nogometno igralište i lopta, bili su dječaku prirodno mjesto. Treninzi i utakmice, djetetu su bili koncept svijeta. Kada je počeo igrati fudbal, evropski stručnjaci su uočili njegov talent i počele su stizti ponude iz velikih evropskih klubova. Onda su u Luxembourgu počeli tražiti od Miralema da igra u A-reprezentaciji. Otac je rekao da će njegov sin igrati za reprezentaciju BiH. Trebalo je da prođe dosta vremena da i u Bosni razni «stručnjaci» požele da Pjanić igra u našoj reprezentaciji. Malo je nedostajalo da izgubimo Pjanića kao što smo izgubili jednog drugog genijalnog nogometaša, Zlatana Ibrahimovića, kojeg sad naši novinari redovno nazivaju: Šveđanin. Samo zahvaljujući upornosti Miralema Pjanića i njegovog oca, Pjanić je danas bh. reprezentativac. Noć na stadionu Santiago Bernabéu, kada je Pjanićev gol izbacio iz ovogodišnje sezone Lige šampiona najskuplji svjetski tim, jeste onaj zvjezdani događaj koji je presudan u izrastanju istinskog majstora. Tu noć svijet će pamtiti u godinama koje dolaze. Biće to godine obilježene novim velikim fudbalerom - Miralemom Pjanićem.

08.03.2010.

KOMUNISTIČKA ITALIJA, LJUDI MLADI 800 GODINA I KAKO SE PIŠE BOSNA I HERCEGOVINA

Poslije svakog prijemnog ispita za režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, moje kolege i ja smo sve više zabrinuti zbog slabog znanja kandidata. Posebno zabrinjava činjenica da veliki broj kandidata dolazi sa odličnim ocjenama iz srednje škole, neki čak i sa dvije-tri godine fakulteta, a da su, zapravo, polupismeni. Svake godine je sve gore. Pravopisne i gramatičke greške i nesposobnost artikulacije misli postaju standard među mnogim mladim ljudima u BiH. Ali u statistikama, oni se računaju kao pismeni. Podaci o nepismenosti u BiH su nesigurni, ali različiti izvori pretpostavljaju da se radi možda i o pola miliona nepismenih! To BiH čini zemljom sa najvećim procentom nepismenih stnovnika u Evropi. Kad se tome pridruži i ogroman broj polupismenih, dolazimo do dramatične činjenice da je više od pola stanovništva u BiH nepismeno ili slabo pismeno. Obrazovna funkcija javnih televizijskih servisa u BiH je ispod minimuma. Program bh. javnih televizija je mizeran. Izbori njihovog dokumentarnog, muzičkog ili dječijeg programa su neshvatljivo loši. S obzirom na toliki broj nepismenih u BiH, bilo bi potpuno normalno da postoji redovna emisija koja bi opismenjavala ljude. Takva bi emisija pomogla i samim uposlenicima javnih televizija koji imaju probleme i sa vlastitom pismenošću. Problemi nepismenosti, polupismenosti i općeg nezanja su toliko veliki da već sada srozavaju BiH ispod evropskog dna, a u skoroj budućnosti mogu učiniti da BiH postane potpuno irelevantna, zaostala balkanska zemlja, izlovana onako kako je to bila Albanija u vrijeme diktatora Envera Hodže. Druga mogućnost je da BiH postane ono što je danas Afganistan. Ovo se u BiH dešava na početku druge dekade 21. stoljeća! Svijet se razvija brže nego ikada. Televizija BBC je danas objavila rezultate velikog istraživanja u svijetu (27.000 ispitanika u 26 zemalja svijeta) u kojem je 80% ispitanika reklo da je pristup internetu osnovno ljudsko pravo. U BiH oko 50 % stanovnika ne poznaje ili slabo poznaje abecedu i azbuku! Naši političari i intelektualci neprekidno dokazuju važnost nacije i religije u bh. društvu. Oni nikada ne govore o pravu ljudi da budu pismeni i obrazovani. Kćerka mojih prijatelja je jednog dana briznula u plač za ručkom jer je shvatila da tata jede lijevom rukom. Razlog za njen strah je bilo to što je hodža na vjeronauci rekao da samo šejtan jede ili piše lijevom rukom. Da to nije usamljen slučaj, govore i iskustva drugih roditelja čija su djeca odbijala da jedu, jer su bili ljevaci, a saznali su na vjeronauci da je to šejtanska stvar. Urbana žena srednjih godina nedavno se glasno čudila, na fitnesu, kako to da su u prošlosti ljudi živjeli po 700-800 godina. Studenti na jednom sarajevskom fakultetu su na testu, koji je sadržavao pitanja iz elementarnog znanja, odgovarali da se u Argentini govori argentinski; da je sadašnji premijer Republike Hrvatske, Ivo Sanader; da u Federaciji BiH ima 2 ili 8 kantona; da je New York velik kao Sarajevo. Na postdiplomskom studiju jednog drugog fakulteta u Sarajevu, budući magistri su odgovarali da je društveno uređenje u Italiji, ni manje ni više nego - komunizam; nisu znali ko se protiv koga borio u Drugom svjetskom ratu. Problem nepsimenosti i neobrazovanosti u BiH je već takav da bi Vijeće ministara moralo porglasiti stanje elementarne nepogode. Samo udružene politička, medijska, privredna i građanska akcija mogu spasiti BiH od potonuća u obeznanjenost. Moramo postaviti problem obrazovanja na centralno mjesto u bh. javnost. Odgovorni smo da suštinski riješimo problem pismenosti i elementarnog neznanja u ovoj zemlji.

26.02.2010.

KRITIKA ZA FILM “NA PUTU”: NAŠ ŽIVOT NA DLANU

O njihovim životima saznajemo kao što saznajemo o životima naših prijatelja. Amar voli da popije koju čašicu više. Tada pjeva s rajom u kafani. Luna voli svoju nenu. Amaru su roditelji ubijeni u ratu. Luna i Amar ne mogu imati djece. Lunini roditelji su ubijeni, a ona, nena i dedo su prognani iz Bijeljine. Amar je u ratu bio borac. Amarov brat je bio borac, ubijen je u ratu. Tako, malo pomalo, postajemo dio njihovih života, a oni dio našeg života. Što vrijeme više prolazi, razumjemo sve više i tu mladu ženu i tog mladog muškarca, a oni se razumiju sve manje. Postaje nepodnošljivo, volimo ih oboje, kao što volimo prijatelje, i kad su samo dragi i jednostavni, i kad ne odobravamo sve njihove postupke, i kad oni naprave nekakvu glupost. Film «Na putu» Jasmile Žbanić pogodio me je kao da se radi o ljudima koje poznajem. Ili, da budem iskren do kraja, kao da se radi o meni samom. Pitam se, i pitam se ponovo – šta je to tako uzbudljivo u ovom filmu? Nema jednostavnog odgovora. Scenario, režija i glumci; fotografija, montaža i muzika – sve je tako jednostavno dobro, tako suptilno, obično-neobično, jasno i mistično... To je duboko misaon film, i duboko osjećajan film. Film «Na putu» me je opustio na početku, odmah zatim fokusirao i ja sam mu se zatim predao, jer sam mu povjerovao, jer me je ispunilo to poštovanje koje film ima prema svojim likovima, događajima o kojima govori i, što rijetko osjetim u kinu, taj film mene poštuje kao gledaoca. Kod Jasmile Žbanić nema ideologije, nema rediteljske samozaljubljenosti, nema pokazivanja koliko je rediteljka zanimljiva, inteligentna, luda, vješta. Rediteljka je u ovom filmu prisutna onoliko koliko treba, pravedna prema svojim likovima, suosjećajna bez sentimentalnosti. Film «Na putu» je magija rediteljke koja je ljubavnica istinitog. Postoji jedna scena u filmu u džamiji, kada Amar sluša svog ratnog prijatelja Bahriju kako uči suru Ar-Rahman. Scena traje dugo, snimljena je i montirana veoma jednostavno. To je scena koja u svojoj emocionalnoj, misaonoj i metafizičkoj dimenziji, filmski izražava jedno kompleksno stanje svijeta kojeg smo svjesni, ali ga ne umijemo objasniti. To je ono stanje u kojem prepoznajemo šta je Ludwig Wittgenstein, jedan od najvećih filozofa XX stoljeća, mislio kada je rekao: «Zaista, postoje stvari koje nije moguće izraziti riječima. One sebe manifestiraju. One su ono što je mistično.» Majstorstvo rediteljke Žbanić inspirira glumce u ovom filmu. Oni su sigurni pod njenim vodstvom i kreiraju svoje uloge suptilno i pametno. Izvrsni su u epizodnim ulogama Mirjana Karanović, Luna Mijatović, Izudin Bajrović, Jasna Berry, Vanesa Glođo, Jasna Žalica. Marija Kohn igra nenu sa snagom i krhkosti koje nas istovremeno potresaju i ohrabruju. Sebastian Cavazza glumi Amarovog druga Dejana odriješito, u kratkom vremenu stvara čovjeka koji je uravnotežen, realističan i pomalo razočaran svijetom. On od tog svijeta baš ne očekuje previše, ali ga taj svijet još uvijek zna loše iznenaditi. Nina Violić kao Lunina drugarica Šejla, donosi neku duboku tugu života u Sarajevu. Ona je naizgled snažna, mada zapravo, neispunjena, svjesna «nepodnošljive lakoće postojanja». Ermin Bravo je brilijantan u liku Bahrije, Amarovog suborca iz vremena rata, sada vehabije. Bravo nam približava jednog zatvorenog, tragičnog čovjeka. Taj čovjek snagom volje i odlučan da ne bude nikada više izdan i ponižen, gradi jedan utopijski svijet. Gotovo očajnički, on gradi zaštićeni prostor neke čistoće, potrebe za redom i poštenjem. On se prepušta duhovnosti u kojoj pronalazi ljepotu, ali ponesen svojom idejom, ne shvata da je prešao granicu razumnog. Leon Lučev u ulozi Amara i Zrinka Cvitešić u ulozi Lune su kreirali nešto što u potpunosti obuzme čovjeka, oni glume tako što nas diraju ispod kože. Luna Zrinke Cvitešić privlači i odbija, volim je i nervira me, boli me njen problem i ljutim se što ne shvata Amara. Onda shvatim, da je ona samo filmski lik i da nije normalno da reagujem kao da je stvarna osoba, neka moja drugarica. Pa, onda shvatim da me je to glumica zavela svojom umjetničkom moći i prepuštam joj se da me vodi na nevjerovatno uzbudljivo putovanje u kompliciranu ličnost jedne očaravajuće mlade žene. Leon Lučev je u ovom filmu moj brat. Uznemiruje me koliko poznajem tog Amara. Boli me njegova bol i boli me što ne znam da mu pomognem. Lučev je u ovoj ulozi stavaraniji od realnosti. Snagom svog umjetničkog genija on izražava dubinu ljudske prirode tako da shvatamo zašto je gluma više i manje od života. Christine A. Maier, direktorica fotografije, je besprijekorna. U perfektnoj mjeri ideje, emocije, kompozicije, kolora, oštrine i kretnje, Christine A. Maier daje našem umu jasan pogled na jedan složeni svijet. Ne više od onog što oko može vidjeti. Ne manje od onog što pogled može podnijeti. Scenografi Lada Maglajlić i Amir Vuk, kostimografkinja Lejla Hodžić, montažerka Niki Mossböck, kompozitor Brano Jakubović i tonski dizajneri Igor Čamo i Lars Ginzel, izvrstan su umjetnički orkestar koji u ovom filmu stvara harmoniju ozbiljnosti, ali i igre. Nevidljiv, a prisutan u svemu je producent Damir Ibrahimović. Jasmila Žbanić je sa svojim sardnicima napravila genijalan film koji nas podsjeća da smo ozbiljni ljudi, da je istina dobra i važna, a ljudsko razumjevanje nezamjenjivo. Rediteljka Žbanić je opet fascinantna. Ona svojim djelom i svojim životom dokazuje da umjetnici ne smiju imati predrasude, da je naša dužnost da govorimo istinu i da je umjetnost oblik stvarnosti koji je suštinski i estetski i demokratski.

23.02.2010.

JEDNA OZBILJNA BOSANKA: JASMILA ŽBANIĆ

“Na putu” je besprijekorno precizan film. Jasmila Žbanić veoma jasno govori filmskim jezikom o životu u Sarajevu danas. To čini na tako dubok način da se to tiče svakog čovjeka bilo gdje na planeti. Zato je to veliki film, remek-djelo filmske umjetnosti XXI stoljeća. Jasmila promatra kritički i sekularizam njene glavne junakinje Lune i religijsku posvećenost njenog glavnog junaka Amara. U njenom fimu nema ideologije. Nema agresivne osude vehabizma, nema romantičnog veličanja sekularizma. «Na putu» je film o izboru koji pravi svako od nas, o posljedicama tog izbora i odgovornosti koju nosimo za svoje odluke. Sofisticirana berlinska publika je kao bez daha gledala film na svjetskoj premijeri na Berlinaleu. Tokom projekcije pitao sam se kakv će biti zaključak publike u prepunoj dvorane palate Berlinale Palast. Kada je film završio prolomio se snažan i dug aplauz. Bio je to znak da je film «Na putu» sa svojim suptilnim temama došao do razuma i emocija publike. A nije nimalo lako da mlada njemačka publika razumije zašto je Luna istjerana iz Bijeljine, a njeni roditelji ubijeni na kućnom pragu. I zašto je Amarov brat poginuo u rovu. Teško je, vrlo teško, učiniti da američki filmski kritičari razumiju sve nijanse bosanske stvarnosti. Kada kritičar svjetski uticajnog «Variety-ja» napiše da je scena kod nene na bajramu impresivna, onda to znači da je sva kompleksnost jedne porodice bosanskih muslimana prenesena u onim značenjima za koje su mnogi od nas vjerovali da su suviše naši, lokalni, i neprenosivi. «Hollywood Reporter» jednako primjećuje tananost rediteljskog postupka Jasmile Žbanić. Kritičar ovog filmskog giganta kaže da život liberalne sekularne Lune ne izgleda nimalo sjajno dok se opija do nesvijesti u jednom sarajevskom klubu. I britanski kritičar u moćnom “Screen International” razumije duboka značenja njemu daleke kulture: “Jasmila Žbanić koncizno izražava šok čulne Lune nad Amaravom novim asketizmom. Ali, Žbanić, također, sa simpatijama donosi duhovnu privlačnost islamske muzike, govora i zajednice. Kroz scene u džamiji i u kampu, mi razumijemo zašto pjesma i molitva mogu pružiti utjehu Amaravoj uznemirenoj duši.“ Nije uopće jednostavno da ova ideja dopre do Londona. U tom gradu su muslimanski teroristi, bombama kućne izrade, ubili 52 Britanca, a više od 700 ranili. Neki od “islamskih” provjednika su i danas u Velikoj Britaniji jezivo agresivni, a u Afganistanu ginu mladi britanski vojnici. Ipak, film “Na putu”, u svojoj umjetničkoj snazi, donosi duhovnost učenja (fantastična scena u kojoj se uči sura Ar-Rahman) i islamske muzike, na način koji transcendira opravdani i neopravdani bijes Zapada, opravdani i neopravdani strah i sve predrasude. Istovremeno, u tom filmu, nema nikakvog sentimentalizma. Kada Bahrija, Amarov drug iz rata, sada vehabija ženi drugu ženu, k tome još maloljetnu, film je nemilosrdan prema tom činu. Jasmila Žbanić fantastično uspostavlja i analizira ove teme. Ali one su samo dio jedne mnogo veće teme filma «Na putu», a to je: gdje je granica bezuslovne ljubavi? U toj temi prepoznaju se svi, bez obzira na filozofsku ili religijsku poziciju. I tu film postaje veličanstven. Tako ovaj film može da govori jednako snažno u Sarajevu, Los Angelesu ili Berlinu. Zastanimo, na trenutak, u Berlinu. Berlin je mnogo veliki grad. Veliki je po površini; po broju stanovnika je skoro kao cijela BiH; po političkoj i ekonomskoj moći, jedan je od najjačih gradova na svijetu. Iz Berlina kreću potresi koji mijenjaju svijet. Tri puta je ovaj grad u prošlom stoljeću temeljno mijenjao svjetsku povijest. Berlin je, također, grad u kojoj njemačka visoka društvena klasa uspostavlja standarde evropskog luksuznog stila. Na primjer, jedno noćenje u otmenim berlinskim hotelima košta između 500 i 1000 eura. Takvi hoteli okružuju Berlinale Palast, spektakularnu glavnu dvoranu Berlinskog filmskog festivala. Berlin je i prestonica evropske pameti, umjetničkih pravaca i dobrog ukusa. Ostatak Njemačke ima, također, mnogo novca i izvanredne univerzitete, ali zna biti i banka kiča. Berlin je uvijek mudar, gospostven, odmjeren. U takvom gradu održava se jedan od najvažnijih svjetskih filmskih festivala. Na ovogodišnje Berlinale bilo je prijavljeno 4000 filmova iz cijelog svijeta. Od njih je samo 20 ušlo u glavni program. Berlinski filmski festival gledalo je ove godine rekordnih 300.000 gledalaca! Nekoliko stotina novinara, fotografa i televizijskih kamermana, svakodnevno su izvještavali širom svijeta o prikazanim filmovima. Međutim, svi ti novinari, ne mogu ni pogledati sve filmove, a kamoli pisati o njima. Centar festivala je za svakoga glavni program, a ostalo šta ko stigne i koliko stigne. Više od hiljadu reditelja, glumaca i producenata sa svih kontinenata dolaze na berlinski festival. Neki od njih su svjetske zvijezde, neki su legende filmske umjetnosti. Od svega ovoga čovjeku se pomalo zavrti u glavi. I onda, Jasmila Žbanić i njen film «Na putu» budu jedan od centralnih događaja Berlinalea! Teško je riječima opisati koliki je to uspjeh! Za bilo koga, svejedno kako poznat bio i iz kako moćne zemlje dolazio. A tek, ako dolazite iz male zemlje, jedne od najsiromašnijih u Evropi, koja je svijetu poznata najviše po tragediji, problemima i bijedi! Jasmila i njena ekipa okreću svijet naglavice. Jasmila je pobjednica Berlinalea 2006, nju filmski svijet sluša i od nje se očekuje. U njenoj ekipi su daroviti i pametni ljudi, besprijekorno elegantni, koji perfektno govore engleski jezik, poziraju stotini fotografa lako i šarmantno, odgovaraju na pitanja novinara relevantno i duhovito. Snimiti film «Na putu» u Bosni i Hercegovini, steći tako visoki umjetnički status u Berlinu, biti tako superiorna u svjetskim medijima - to je neizrecivo veliki rad, fantastična ozbiljnost, temeljita priprema, izvanredna informiranost. Sve to ima Jasmila Žbanić. A prije svega ona je veliki čovjek.

16.02.2010.

SLOVENIJA, MOJA DEŽELA

Kad god odlazim u Sloveniju, odlazim u svoju zemlju. Odrastao sam i proveo veći dio svog života sa idejom i osjećanjem da je Slovenija dio moje zemlje. Naravo, ja pokažem pasoš na granici, ali u svom srcu, ja sam i Slovenac. Triglav, naša najviša planina; Miroslav Cerar, naš gimnastičar, olimpijac; Bojan Križar i Jure Franko, naši skijaši; Planica, naša skijaška skakaonica; naša Postojnska jama – obilježili su moje djetinjstvo. “Elan” skije; “Gorenje” mašine za veš; “Ilirija” krema za cipele; “Slovenijales” i “Lesnina” namještaj; “Jelovica” Škofje Loka, vrata i prozori; “Fruktal” sokovi i mileram iz “Ljubljanske mljekare” – učili su me o kvalitetu proizvoda i marljivom radu. Ansambl Slovenskog mladinskog gledališča, Dušan Jovanović, reditelj; Edvard Kocbek, Srećko Kosovel i France Prešern, književnici; Milena Zupančić i Ratko Polič, glumci; punk-grupa Pankrti; Jože Plečnik, arhitekt; učili su me o umjetnosti i slobodi. Nedeljni list “Mladina” i slovenačke peticije za Kosovo učili su me o građanskim slobodama i političkom mišljenju. Svi su oni dio mog djetinjstva, mog odrastanja. To je nije nikakva “jugonostalgija”, to je moj život kojeg volim i neću ga se odreći. Pretpostavljam da onim čitaocima kojima “Ljubljanska banka” nije vratila štednju, sada pada mrak na oči. I onima koji su iskusili proceduru dobijanja vize u slovenačkoj ambasadi u Sarajevu. Štednju nisam imo, ali sam kroz mučnu proceduru vize prolazio, više puta, a priča o slovenačkoj vizi sam se naslušao. Nedavno je jedan moj poznanik odlučio da sa svojom obitelji ide na skijanje u Sloveniju. On radi u moćnoj inostranoj kompaniji u Sarajevu. Njegova supruga, također, ima dobar posao. Kad su se odlučili da odu na Pohorje, nisu slutili da će zimske radosti početi u slovenačkoj ambasadi u Sarajevu. Najprije zakazivanje termina “za 15 dana”. Potom on, supruga i dvoje male djece, po zimi, u zakazani termin u ambasadu, kad ono…to je smo orijentacioni termin, čekajte dok vas prozovu. Čekanje zna potrajati koji sat. Konačno – šalter i službenica, koja je, naravno, “važna” i neljubazna. Onda pregled dokumenata: prijave, osiguranja, potvrda o zaposlenju njegovom, potvrda o zaposlenju supruginom, potvrda o imovini – dva stana u vlasništvu u Sarajevu, vaučer iz hotela na Pohorju. “E, vaučer mora da bude u 4 primjerka”, jer je njih četvoro. “Molim Vas iskopirajte, nisam znao da treba četiri primjerka”, “E, ne može nismo mi kopirnica”. Itd, itd. Naravno, dođe ti da odustaneš od zimovanja. Nema veze što si uplatio deset dana u hotelu na Pohorju. Ipak, snagom očajničkog sabura, smanjiš se, kontrolišeš glas u opsegu poslušno-ljubaznog, dok ti jabučica drhti jer spriječava orkan bijesa da pokulja iz tvoje nutrine. Kad dobiješ vizu, možeš dalje, prema “Adria Airways” poslovnici gdje ćeš kupiti kartu koja košta između 250 i 350 eura, zavisno od tarife za određeni let. To je, otprilike u visini prosječne plate u BiH. Dakle, privatno mogu putovati samo veoma imućni ljudi, a njih je u BiH vrlo malo. Putuju ljudi poslom i na liječenje. U svakom slučaju to je “odiranje”. Karta od Sarajeva do Ljubljane je skuplja nego od Ljubljane do Pariza. Nema veze što tako skupa karta obeshrabruje privredne i kulturne kontakte između dvije zemlje. Ili što smanjuje prihode zdravstvu i turizmu Slovenije. Ali let je zato, često, prava avantura. Neki dan sam u odlasku čekao četiri sata na sarajevskom aerodromu polijetanje za Ljubljanu. I u Sarajevu i u Ljubljani je bilo lijepo vrijeme, a ostali avioni su dolazili i odlazili. U povratku iz Ljubljane, čim smo poletjeli, sa stropa aviona je počela curiti voda na nas putnike. Voda nije kapala, curila je. Slijevala se niz prostor za ručni prtljag iznad naših glava i onda padala – na naše glave. Pritiskali smo novine na strop da bi pokupile vodu. Kad sam rekao stjuardesi da je čudno, a i zastrašujuće, da nam se voda slijeva na glavu u avionu, ona je rekla da zna, da o tome izviještava svoje nadležne, ali da joj oni ne vjeruju. Kad ste, ipak, jednom, savladali čuvarice šengenske čistoće na šalteru ambasade, pa kad ste uspješno savladali čarolije Adrijinih letova, dolazite na granični ulaz na ljubljanskom aerodromu. Zavisno od toga kakve ste sreće, tamo vas može dočekati pristojan ili nepristojan policajac, koji će u svakom slučaju, dugo i sumnjičavo gledati vaš bosanski pasoš. Jedan takav ljuti Slovenac me je prije nekog vremena pitao gdje idem i ja sam odgovorio “U Hong Kong”. On me je pogledao i rekao mi “Nemojte me zajebavati. Pitam vas gdje idete?” Ja sam, zaista, išao u Hong Kong i u Ljubljani sam presjedao. Samo zahvaljujući tome što je sa mnom bila priajteljica, prof. dr. Danica Purg, ugledna slovenačka javna ličnost, direkotrica Poslovne škole Bled, koja je objasnila da sam poslom vezan za putovanja, i da sam, također, profesor, koji predaje i u Slovenij, granični policajac me pustio da prođem i nastavim svoje putovanje za Hong Kong. U takvim situacijama se čovjek sjeti da se dešavalo da u slovenačkim osnovnim školama djeca pišu ime “Mujo” malim slovom. Ipak, mene brzo prođe jeza kad se u Sloveniji osjetim da sam “mujo”. To se desi veoma rijetko. Idem u Sloveniju otrpilike jednom mjesečno. U Ljubljani svake godine gostuju moje predstave i uvijek su fantastično primljene. Gostujući sam profesor na IEDC Poslovnoj školi Bled, i često tamo predajem na post-diplomskom studiju. Od prve komunikacije e-mailom sa službenicima škole, preko dočeka u hotelu, predavanja, druženja, do odlaska, uvijek je sve fenomenalno. Moje iskustvo sa ovom školom nije samo da su oni veoma profesionalni, ljubazni i ugodni, nego je više od toga – to je inspirirajuće, otmeno i ljudski toplo iskustvo. Nekoliko mojih najboljih prijatelja su Slovenci i često se posjećujemo. U Sarajevo dolazi i radi mnogo slovenačkih privrednika koji zapošljavaju stotine Bosanaca i Hercegovaca. Slovenački zastupnici u Evropskom parlamentu, Tanja Fajon i Jelko Kacin veliki su borci za Bosnu i Hercegovinu u evropskim insitucijama. Ali u samoj slovenačkoj javnosti, BiH je malo prisutna. Nekadašnji šampioni ljudskih prava i demokratije, malo su posustali. Bosni je važna ova mala alpska zemlja. Slovenija je naša prva evropska stanica. Slovencima je važna Bosna, ona ih podsjeća da historija nije počela 1991, da postoje veze poslovne, emocionalne, geografske, koje čine da nismo samo Evropljani nego i ljudi. Da postoji dužnost, politička i ljudska, da ne gledamo samo u jednom pravcu, nego da se borimo za Pravdu i Razum i Solidarnost. Važno je da Slovenija i BiH imaju mnogo, mnogo kompleksnije i jače veze od sadašnjih. Ako ne bude tako, onda će Biljana Plavšić, osuđena ratna zločinka sa pasošem Republike Srbije za koji ne treba viza za ulazak u Sloveniju, moći sjediti na proljetnom suncu pored Ljubljanice i piti “kavu brez”, a “mujo” i “muja” neće. Možda će sa Palvšićkom sjediti Ratko Mladić. I on ima pasoš Republike Srbije, ne treba mu viza.

09.02.2010.

KA JEDNOJ NOVOJ EVROPI: EDIN DŽEKO I ZVJEZDAN MISIMOVIĆ

Grad KdF Vozila - bilo je ime grada koji su nacisti osnovali 1938. na sjeveru Njemačke, u blizini Berlina. KdF je skraćenica za “Snaga kroz radost” (Kraft durch Freude). Grad je izgrađen oko fabrike koja je danas poznata pod imenom Volkswagen. Kamen temeljac je postavio Hitler, propagirajući da svaki Nijemac treba da ima auto. Bila je to klasična nacistička prevara. Znajući da će Njemačka uskoro započeti Drugi svjetski rat, fabrika je bila najmijenjena za proizvodnju vojnih vozila, ratnih aviona i naoružanja. U ratnim godinama je u toj fabrici vojne industrije radilo 12.000 ratnih zarobljenika, pa je zapravo grad bio logor za prinundni rad. Poslije rata, nova vlast daje gradu novo ime: Wolfsburg, prema imenu nekog dvorca koje se nekada davno tu nalazio. Mjesta ratnih zarobljenika popunili su njemački radnici, a kasnije i imigaranti. Grad sačinjavaju samo nizovi zgrada, zapravo, zidanih baraka u kojima stanuje 120.000 stanovnika današnjeg Wolfsburga. Polovina od njih rade u tri smjene u Volkswagenovoj fabrici automobila. Centar Wolfsburga je ujedno i centar fabrike – to je ogromna termoelektrana sa četiri visoka dimnjaka. Pored nje, još nekoliko manjih, pomoćnih elektrana raspoređeno je u krugu fabrike čija je površina više od 6 kvadratnih kilometara. Sve one zajedno proizvode dnevno energiju koja je je ekvivalent utrošku energije koju potroši pola miliona ljudi. Fabrika dnevno proizvede 3.500 automobila. Uz fabriku je napravljen Autostad (Autograd), kompleks izložbenih paviljona za Volkswagenova vozila u koji je ovaj najveći evropski proizvođač automobila uložio 435 miliona eura. Među tim paviljonima su najimpresivnija dva staklena tornja, svaki visok po dvadeset spratova koji su, zapravo, viseća garaža za 400 automobila. Te automobile snose sa spratova dvije super-brze dizalice, i podzemnim hodnicima ih šalju u susjednu zgradu, gdje se oni isporučuju novim vlasnicima. Most od Autostada vodi preko zaleđene rijeke do muzeja nauke i željezničke pruge kojom po cijeli dana vozovi odvoze hiljade novih automobila širom Evrope. U centru Autostada je ekskluzivni hotel Ritz-Carlton, čiji najluksuzniji dio gleda na – eto – termoelektranu! Ima nešto nadrealno u tome kako bogati Nijemci grickaju kolačiće i piju čaj gledajući na termoelektranu iz koje se puši na sve strane. Neki gosti se bezbrižno kupaju u otvorenom vrelom bazenu okruženom zaleđenim jezerom. Dok plivate leđno vidite iznad sebe postrojenja termoelektrne u radu, tijelo vam je u vreloj vodi, a glava na – 6 C. Ovaj Ritz-Carlton je savršena slika ideje kapitalističke proizvodnje u 20. stoljeću (a, evo, i u 21. stoljeću). Radnici koji žive u depresivnim zidanim barakama rade u tri smjene proizvodeći višak vrijednosti, a vlasnici ostvaruju velike profite i uživaju u samoj ideji kako je proizvodnja dobro organizirana. Nedaleko od ovog kapitalistčkog raja nalazi se jedini zabavni sadržaj za narod – stadion fudbalskog kluba “Wolfsburg” koji se zove, iznenađujuće: Volkswagen Arena. Stadion prima 30.000 gledalaca i svaki meč je rasprodat. Odlazak na utakmicu liči na malo veseliji odlazak u crkvu – navijači sa čašama piva veoma uredno ulaze na stadion, uredno vatreno navijaju svih 90 minuta, a zatim brzo i, također, uredno, odlaze kućama. Za naše navijačke pojmove to izgleda nestvarno - nema huliganizma, pucanja iz vatrenog oružja, mrtvih navijača, sukoba sa policijom, demoliranja grada, genocidnih transparenata i prostačkih pjesama. Tokom utakmice potroši se i zaradi nekoliko miliona eura na ulaznice koje koštaju između 40 i 80 eura, zatim na pivo, kobasice i prevoz navijača. Cifra postaje za nekoliko desetina milona veća kad se uzmu obzir prava televizijskog prenosa, reklame na stadionu i turizam gostujućih navijača. Novac, moć i, opet, novac – osovina je koja se vidi u svakom trenutku boravka u Wolfsburgu. U svemu tome velike zvijezde su Zvjezdan Misimović i Edin Džeko. Kad bi Hitler znao da gradu, za koji je on položio kamen temeljac, istinsku radost donose dva potomka partizana, pozlilo bi mu, a njegovi bi oficiri poplavili od bijesa! Edin i Zvjezdan su prošle godine bili u šampionskoj povorci kojoj su skandirale hiljade stanovnika grada golfova, poršea i audia. Njemačka ima 82 miliona stanovnika, najjača je ekonomija u Evropi i četvrta po snazi u svijetu. Bundesliga je jedna od pet najjačih evropskih nogometnih liga. Konkurencija između velikih nogometaša je toliko velika da je mi u BiH nemamo sa čime uporediti. Među nekoliko stotina izvrsnih nogometaša u ovoj ligi, Misimović i Džeko su u grupi najboljih. Postići takav uspijeh u tako velikoj i snažnoj zemlji i u tako jakoj ligi, zahtijeva ogroman rad, izuzetan talenat i snažnu ličnost. Obojica igraju moderan, inventivan i elegantan fudbal. Kolege, publika i novinari u Njemačkoj ih visoko cijene. Obojica su odmjereni i otmeni u ophođenju, vrhunski profesionalni na terenu i izvan njega, samouvjereni i skromni u komunikaciji. Ekipa East West-a je s njima snimala sedam sati u jednom danu. Svo to vrijeme bili su opušteni, strpljivi i duhoviti. Na pitanja su odgovarali pametno i iskreno. Edin ima 23 godine i živi svoj dječački san. Od rane mladosti je znao da će postati veliki igrač. Nije ga omelo ni kada su ga u “Želji” kako on džentlmenski kaže “kritikovali” (a zapravo se radilo o grubom vrijeđanju od strane domaćih “stručnjaka”). Džeko je uporno trenirao i postajao sve bolji. Danas je svjestan da je tek na početku blistave karijere. Misimović ima 27 godina, rođen i odrastao u Njemačkoj, vezan za kako kaže: svoju domovinu BiH; uživa igrajući fudbal, veoma je stabilan i konkretan. Kaže da ga je Ćiro Blažević veoma povrijedio kad ga je krivo optužio za utakmicu sa Portugalom. Zajedno smo gledali izvlačenje grupa za Evropsko prvenstvo 2010. Zvjezdan i Edin su malu nervozu prikrivali šalama, ali su na kraju bili prilično zadovoljni žrijebom. Kad smo razgovarali o njihovom međusobnom odnosu u igri i izvan terena, jedan o drugom su govorili sa puno profesionalnog i prijateljskog poštovanja. U njihovim izjavama koje su bili skoro identične, vidjelo se koliko vole da zajedno igraju i da su odlični prijatelji. Obojica imaju fantastičnu podršku svojih obitelji koje se također druže. Ovo nije bajka – istina je: dva Bosanca su vrhunski evropski sportisti, impresivni ljudi, izvrsno sarađuju i odlično se slažu. Evropski standardi rada, discipline i profesionalnog poštovanja su i njihovi standardi. Oni su njemačkom fudbalu donijeli i specifičnu kreativnost koja ih je izdvojila u grupu vrhunskih. Edin i Zvjezdan su za Bosnu i Hercegovinu veoma važni, ali i za Njemačku. Oni čine da obje ove zemlje budu malo plemenitije, malo radosnije i malo ljudskije. I jednoj i drugoj zemlji je to veoma potrebno, svakoj na svoj način.

03.02.2010.

KRATKI FILM JASMILE ZBANIC O STAROSTI: "PARTICIPATION"

02.02.2010.

STARCI-POBUNJENICI

Mi starimo. Najprije neprimjetno. Onda odjednom počnemo opažati prve znake vlastitog starenja. Zatim polako shvatamo da naše starenje primjećuju i drugi oko nas. Možda zbog toga što se bojimo starosti, počinjemo stvarati distancu prema starim ljudima. Lako je naglasiti granicu između “nas mlađih” i “njih starijih” kad su u pitanju naši roditelji i nane i dede – za njih smo uvijek njihova djeca. Sa drugim ljudima to ide teže. Oni nas vide u našim stvarnim godinama. Polako, gotovo nesvjesno, postajemo onaj dio društva koje stare ljude potiskuje, sklanja u starnu, trpi koliko mora. U kapitalističkoj produkciji računaju se samo oni u najboljoj formi. Bolesni, invalidi, trudnice, prodilje i starci su, s gledišta kapitalističke produkcije, teret. Država odlučuje kad ćemo biti stari. Ljudi mogu biti u odličnoj mentalnoj i fizičkoj kondiciji, ali država određuje godine kada moraju otići u penziju. Kad su jednom skonjeni iz grupe radnog sposobnog stanovništva, stari ljudi postaju “ostali”. Umjesto plate, dobijaju jadnu penziju koja je poraz njihovog života. Novi penzioneri shvataju da su cijeli život radili da bi sad mjesečno dobijali sumu novca s kojom jedva mogu preživjeti. Shvataju da u društvu nema ništa napravljeno za stare ljude. U medijima, u umjetnosti, u svakodnevnom životu, gotovo da nema ničeg što tretira pitanja koja su ključna za stare ljude. Kad se razbole, počinje odiseja po ambulantama i bolnicama. Što su stariji pacijenti, doktori su sve manje zainteresirani za njihovo izliječenje. Sve teže se odlučuju za operacije starih ljudi. Starci postaju preskupi. Djeca staraca, i sami već u godinama, obuzeti su sobom, svojim problemima na radnim mjestima, svojim bračnim nezadovoljstvima, imaju svoju djecu koja, opet, imaju svoje zahtjeve i svoje probleme. Starci se povlače da im ne smetaju ili ako se poneko odluči da se miješa u živote svoje djece, nastaju nepodnošljivi sukobi. Ako neki starac mora otići u starački dom, to je definitivni kraj, potpuna izolacija, međuprostor između svijeta i umiranja. Ima nešto strašno u društvenom odbacivanju staraca. To je jedan nevidljivi fašizam. Taj prezir vrste prema samoj sebi je nedostajan, prostački. Postoje starci koji ne prihvataju takvu poziciju u koje ih društvo tjera. Oni su starci-pobunjenici. Svojim fantastičnim akcijama oni nas očaravaju. Nameću nam se na neodoljiv način. Šarmantno, mudro i bezuvjetno nas uče da je život mnogo kompeksniji od kapitalističke redukcije na radno sposobne automate koji proizvode da bi mogli konzumirati. Ti starci-pobunjenici ruše sve naše stereotipe svojom životnom energijom. Dok sam radio u Festivalu MES za vrijeme opsade Sarajeva, svakoga dana nam je dolazila u posjetu Madame Olga. Imala je oko osamdeset godina, bila je uvijek besprijekorno obučena, nikada bez šešira i rukavica, i obraćala nam se na bosanskom, francuskom i engleskom. Živjela je sama u Sarajevu, u istoj zgradi gdje je kancelarija MES-a. Nije htjela da ode iz opsjednutog grada. Teško se kretala, pomažući se štapom, ali dolazila je svakog dana. Mi smo bili njena obitelj, ona je bila naša aristokratska i malo luckasta prijateljica. Ponekad bi zaspala na stolici, a onda bi se prenula i citirajući nekog francuskog pjesnika, davala nam komplimente kako izgledamo elegantno, kako smo pametni i lijepi. Mi smo joj se zbog toga smijali, ali nam je godilo. U MES je za vrijeme opsade, svraćao i Muhamed Karamehmedović, legendarni profesor historije umjetnosti. Prije rata, on je na sarajevskom univerzitetu postavio najoštrije kriterije za predmet historija umjetnosti, tako da je položiti ovaj ispit bio istinski uspjeh. U ratu, prof. Karamehmedović je bio vrlo ozbiljan, ali i povremeno hercegovački duhovit. Njegov vokabular je bio sastavnjen od finih estetičkih referenci, sofisticiranih metafora i ponekog simpatičnog bezobrazluka. U MES-u smo tih godina opsade radili sa veličanstvenom glumicom Ines Fančović. Svake godine smo slavili njen sedamdeseti rođendan, uvijek s novim oduševljenjem što je dočekala taj, eto, značajan jubilej – sedamdeset godina života. Ines je bila i ostala naša inspiracija - svojim talentom, svojim znanjem, duhovitošću, životom radošću, elegancijom, svojim nevjerovatnim avanturističkim duhom i svojom fenomenalnom hrabrošću. Ni ona nije htjela da napusti Sarajevo. Umjesto toga pretrčavala bi most na Čobaniji pod snajperskom vatrom, dolazila uvijek tačno na vrijeme na probu, radila sa mladim glumcima akrobatiku! Probala je s nama u Narodnom pozorištu bez grijanja dok je vani bilo – 17 C. Sjećam se pare iz njenih usta dok je govorila tekst iz drame. Igrala je s nama u mjedeničkoj Školi za djecu sa specijalnim potrebama. U koševskoj bolnici smo stajali u hodniku čekajući da nas odvedu da igramo amputircima, a hodnikom su odjekivali krici novih amputiraca. Ines je gledala ravno ispred sebe, očiju punih suza, ali se, ipak, popela na sprat, obukla japanski kimono i igrala predstavu, dok se kroz prozor iza njenih leđa vidjelo kako granate padaju na Ciglane. Kad smo radili performans ispred bombardovanog Olimpijskog muzeja, stajala je na stepenicama muzeja, u svojoj čuvenoj bundi, širila je ruke i govorila prema Trebeviću tužbalicu božice Izis. Gledao sam u pravcu gdje su njene riječi bile upućene – tamo je prolazila kolona kamiona i oklopnih kola srpskih vojnih snaga. Možda zbog toga u tom času nije pucao snajper prema Olimpijskom muzeju. Danas, nekih petneaesak godina kasnije, Ines i dalje slavi sedamdeseti rođendan i odlazi na predstave. U međuvremenu je preživjela operaciju raka dojke i moždani udar. Nedavno je došla na jednu predstavu East West-a u pratnji svojih vjernih prijatelja, puno mlađih, Biljane i Gavrila Grahovca. Poslije predstave, uz čašu piva, analizirala je nemilosrdno predstavu, davala primjedbe na glumu i režiju i hvalila izbor arija iz opere “Tosca” koje su bile dio soudtrack-a. Iz vremena opsade je i moje prijateljstvo sa profesoricom Gretom Ferušić koja je preživjela logor smrti Auschwitz i cijelu opsadu Sarajeva. Ni ona nije htjela da ode iz opsjednutog grada. Pravili smo film o njenom životu. Ona je tih godina potvrđivala smisao naše borbe. Ni danas kad razgovaramo, ništa se nije promijenilo u njenim britkim komentarima koji razbuđuju svojom jednostavnom realnošću. Kad danas vidim Vladimira Premeca, genijalnog profesora antičke filozofije, istog se trena sjetim svih njegovih predavanja, ali se i nasmijem njegovoj crnoj kapici koju heraklitovski bizarno uporno nosi i kad je na ozbiljnim konferencijama. On je jedan od onih koji je “morao” otići u penziju. Obožavam popiti rakijicu sa dr. Sabihom Serdarević koja ima osamdeset i nekoliko, i u jednoj brilijantnoj rečenici odgovori na sve moje tirade o politici, kulturi, stanju u društvu. Još jedan pobunjenik je nedavno oduševio. Hakija Muftić je, u osamdesetpetoj godini života, objavio prvu knjigu “Fragmenti života”, izvrsno napisane memoare koji govore o Rogatici i Sarajevu,. To je hronika o jednom životu u dva rata, pet državnih uređenja, tri profesije i pasioniranom voćarstvu. On i njegovi vršnjaci iz “Rogatičke grupe” koja se redovno sastaje u kafeu kod Goge, nekidan su objavili i monografiju o Rogatici. Gospođe Varja Nikolić i Neira Grbo, nisu stare, ali su osnovale udruženje građana “Aktiva” čiji su članovi donedavno obilazili starce u njihovim domovima, malo razgovarali s njima, donijeli im neku pomoć ili ih uključivali u aktivnosti kao što su slikanje, pisanje poezije, gimnastika, izleti u prirodu. Straci su im govorili: “Hvala vam što ste došli, napokon je neko otvorio vrata našeg stana.” Ovo udruženje ne dobija više nikakvu podršku, što je zastrašujuće. Starci nisu teret. Oni su poezija. I kod nas kao i u mnogim drugim zemljama natalitet opada, a starosni vijek se produžava. Postajemo staro društvo. Japan intenzivno radi na razvijanju robota koji će u budućnosti obezbijediti da njihovo ostarjelo društvo funkcionira. Kod nas se često čuje da će mladi donijeti neophodnu promjenu našem društvu. Ali to se ne događa. Možda je pred nama vrijeme staraca-pobunjenika.

26.01.2010.

UDRI MUŠKI: NAŠE JAVNE ŽENE

Prodavačice ljubavi ili javne žene, tako su se nekad u našim jezicma označavale prostitutke. One su radili u javnim kućama, dakle, javnim servisima za muškarce. Ostale žene su bile za po kući, privatne. Surovost prema javnoj ženi je uvijek bila opravdana, jer, ona je izazivala već samom svojom pojavom, time što nije bila kod kuće - spremačica i majka danju, ljubavnica noću (možda). Pjevačice; žene koje su pušile ulicom i žene koje bi se usudile da uđu u kafanu i nešto diskutiraju sa muškarcima; one su također smatrane javnim ženama. Ali, sad smo emancipirani, postoji zakon o jednakosti spolova, sad je sve drugačije. Osim što nije. Nedavna smjena Duške Jurišić sa mjesta Odgovorne urednice Informativnog programa javnog servisa zvanog FTV, to potvrđuje. Smjenjena je preko noći, bez objašnjenja, osim da je dobro radila. Dakle, smjenjena je jer je dobro radila!? Proces da se smjeni glavna urednica Informativnog programa Hrvatske televizije trajao je godinu dana. Konačno, Programsko vijeće HRT-a je izglasalo nepovjerenje Hloverki-Novak Srzić zbog dokazanih grešaka i niza neprofesionalnosti (krađa izbornih anketa sa drugih televizija, tehnički i urednički prospusti, itd. ), ali procedura je takva da je ni tada nisu mogli smijeniti, pa je ona mandat stavila na raspolaganje. To je sve prilično logično, jer odgovorni/a urednik/ca na javnoj televiziji je pod stalnim pritiscima i ne može se smjenjivati kako kome pada na pamet. Kod nas može. Upravni odbor FTV-a potvrdio, kolege novinari nisu reagirali, niko ništa, nema saopćenja političkih partija, ambasada, nevladinih oraganizacija, puj-pike ne važi, nikom ništa, živio komunizam! Tokom opsade Sarajeva Duška Jurišić (tada djevojački Rakonjac) je vodila centralne Dnevnike na istoj toj televiziji. Radila je sa Senadom Hadžifejzovićem, Ivicom Puljićem, Beliminom Kramehemedovićem, Arijanom Saračević, Tarikom Helićem i drugim kolegama kada nije bilo moguće raditi. Bio je to najsvjetliji period bh. televizijskog novinarstva. Duška Jurišić je tada radila pod granatiranjem i pod zločinačkim pogledom sa Pala tipova poput Riste Džoge. Poslije rata bila je na specijalizaciji u CNN-u i radila na BHT-u. Kada je počela uređivati i voditi emisiju «Pošteno govoreći», na prvu emisiju je reagirala Vlada Republike Srpske kritikujući Dušku Jurišić da govori protiv srpskog naroda i Republike Srpske. Milorad Dodik ju je, prije tri godine, uživo u emisiji, javljajući se preko video-linka iz Banje Luke, izvrijeđao jer mu se nisu sviđala njena pitanja. Danas je Duška Jurišić «islamofob» , vodi «anti-bošnjačku politiku» i sama «piše grafite protiv sebe» (samo da ne zaboravimo da smo «granatirali sami sebe» prema riječima Milorada Dodika i njegovih istomišljenika). Također je, prema mišljenju nekih kolega, «nekompetentna». Ali, jednostavno, Dnevni avaz nije u pravu. Duška Jurišić nije ni islamofob, niti vodi anti-bošnjačku politiku. Ni oni novinari koji kažu da je neznalica nisu u pravu. Duška Jurišić jeste kompetentna. Ipak, mi ne možemo izdržati dugo sa ženama na rukovodećim pozicijama čiji je posao neprekidno izložen javnosti, dakle, ne možemo da nam šefuju javne žene. Trpimo ih jedno vrijeme, a onda ih pometemo. Njima nisu dozvoljene nikakve greške. Ako nemaju ljubavnika i ako ne zalaze u kafane ili ne idu na derneke, pa ih ne možemo poniziti zbog njihove seksualnosti ili životne radosti, naćićemo već nešto. Tako je i Senka Kurtović, kad se pokazala previše samostalnom, smjenjena sa mjesta Glavne urednice «Oslobođenja» jer je bila «nekompetentna», «naivna», «budala» itd. Duška Jurišić nije smjenjena zato što je pravila greške, a neke greške jeste napravila kao što ih pravi svako ko radi. Duška Jurišić je smjenjena zato što je žena i zato što je kompetentna. To što je Srpkinja, samo je dobro došlo. Ne govorim ovdje o tome da žene ne bi trebale imati istu odgovornost kao i muškarci ili da ne treba kritikovati (ne)rad rijetkih političarki. Govorim o jednom društvenom strahu od javnih žena. Mi ih ne podnosimo jer su one previše jake i previše pametne. Odbacili smo nekih osamnaest godina Suadu Kapić koja je privatno napravila najznačajniji projekat dokumentovanja opsade Sarajeva zato što je to radila sama, ulagala svoja sredstva, zato što je uvijek dobrodošla u Muzej holokausta u Washingtonu i na američke i japanske univerzitete. Zlo nam je od Jasmile Žbanić jer je napravila prvi igrani film a da to nismo ni skontali, pa ušla u konkurenciju Berlinale-a, pa podbjedila. Malo smo je «voljeli», ali kad je počela da pravi drugi film radije nego da priča o haljinama, pa sa tim drugim filmom opet ušla u konkurenciju Berlinale-a, muka nam je od nje. Povraća nam se od Aide Begić, koja se usudila da pokrivena (hej, pokrivena!) režira film sa osmomjesečnom bebom u rukama sarađijući sa producenticom Elmom Tataragić (o ne, opet žena). I kad smo željeli da njihov fundamentalističko-žensko-dosadni film propadne, one su osvojile dvedeset pet nagrada na festivalima širom svijeta! A šta reći o Medihi Musliović, glumici, pa još razvedenoj, pa još samostalnoj majci ili o Medžidi Kreso, predsjednici Suda BiH ili Tatjani Ljujić-Mijatović (čuj dva prezimena, ma mojne mi folova!)? O pjevaljkama se nema ništa ni reći – o Selmi Bajrami koja pjeva o svojoj seksualnosti, o Hanki Pladum koja pjeva o ženstvnosti i Elviri Rahić koja pjeva o samostalnosti žene. Zna se šta su one! Ali ima jedna kategorija žena po kojima naročito volimo raspaljivati. To su one koje su postale javne žene zbog svojih muževa kao što su Olga Palinkašev Gregorian, Suvada Branković, Seka Izetbegović, Lejla Akšamija, Azra Cerić. Njih možemo vrijeđati koliko hoćemo – po nacionalnoj i vjerskoj osnovi, po tome kako se oblače, kako hodaju, od njih možemo praviti kakve hoćemo žene-mostrume, progalašavati ih neznalicama koje profitiraju zbog svojih bitnih muževa, stavljati ih na tajne liste OHR-a, možemo im raditi šta god ko hoće, samo da bi se osvetili njihovi muževima. Nije važno što o tim ženama baš ništa ne znamo. I još je Lejla Akšamija kćerka, o strahote, Alije Izetbegovića! Zbog toga je ona direktorica srednje škole, inače je sigurno nepismena. Te naše javne žene su nam najgore, jer su tu pored nas. Njih treba napadati, a ne Biljanu Palavšić, ratnu zločinku. Jer Biljani Plavšić ionako ništa ne možemo.

18.01.2010.

ZAJEDNO

Poštovane posjetiteljke i posjetioci ovog bloga, kad sam napisao post «Kad budemo umirali» nisam očekivao da ću još pisati o ovoj temi. Čitao sam komentare duboko potresen vašim dramatičnim pričama. Neki komentatori su iznijeli ideje kako da se problemi riješe. Vaša velika i važna reakcija me je potaknula da napravim još jedan korak i obratim se nadležnim institucijama i političarima sa zahtjevom da Sarajevo dobije civiliziranu i profesionalnu urgentnu medicinu. Uz pismo sam priložio vaše komentare. Meni je jasno da je u zdravstvu ove zemlje potrebna temeljna reforma. Takva reforma zahtjeva političku akciju. Jasno mi je da su problemi zdravstva povezani i sa mnogim drugim problemima u društvu. Ali ja vjerujem u pojedinačne akcije koje rješavaju jedan po jedan problem. Urgentna medicina je od ključne važnosti za naše zdravlje i živote. Ako dobijemo bitku za kvalitetnu urgentnu medicinu, to će značiti da možemo dobiti i druge bitke. Mali pomak se već dogodio – Dr. Mustafa Cuplov, ministar zdravlja KS, izjavio je da će ispitati problem urgentne medicine u Sarajevu i tražio je od rukovodilaca Kliničkog i univerziteskog centra Sarajevo (bolnica Koševo), da se pismeno izjasne o mom pismu. U odgovoru je direktor Centra urgentne medicine, prof. dr. Zoran Hadžiahmetović, kako prenosi Dnevni avaz, izjavio: “Ono što je potpuno neprihvatljivo, neoprostivo i neprimjereno za ovakav način komuniciranja jednog intelektualca u 21. vijeku jeste javni poziv na linč i oružani obračun sa zdravstvenim radnicima u urgentnim centrima.” Ova izjava Dr. Hadžiahmetovića je glupa. Ali to nije njen najveći problem. Ono što je direktor CUM-a službeno rekao tipična je arogancija i brutalnost za njegov centar. On vrlo dobro zna da ja nisam pozvao na “linč i oružani obračun”. Ali njegova demagoška reakcija na desetine iznesenih bolnih slučajeva u komenatrima mog posta, od kojih je moja drama samo jedna priča, govori o tome šta on misli o pacijentima. Neprihvatljivo je da on kao i jedan broj doktora ignoriše tragične priče pacijenata, njihove žalbe i njihovo uznemirenje što su bili izloženi nehumanom tretmanu. Neprihvatljivo je da se dogodi makar samo jedan neprofesionalan slučaj. Sramota je za sarajevsku medicinu da je stvorila «poslovicu» koja glasi: «Uzima se dok je suza u oku!» To nije medicina koju želimo. Doktorski poziv mora biti plemenit, doktori moraju biti na najvećem profesionalnom nivou, pratiti modernizaciju i imati beskrajno razumjevanje za pacijente. Svoje komenatre napisali su i neki od doktora koji ovako doživljavaju svoju profesiju. Oni se zalažu za promjenu u upravama, biranje mladih stručnih doktora za rukovodioce. Mnogi od tih doktora i u siromašnim uslovima ostvaruju vrhunske rezultate jer prate razvoj medicine, govore strane jezike, učestvuju na svjetskim kongresima i bore se protiv javašluka oko njih. Sarajevo-x, Dnevni avaz i Radio Kameleon otvorili su temu urgentne medicine nakon mojih postova i vaših komentara. Nadam se da će to uraditi i drugi mediji, jer sudeći po reakciji čitalaca i slušalaca, ova tema je mnogo važnija od toga šta je i ovoga jutra izvalio Milorad Dodig. Građani su svojim komenatrima pokazali koliko su im važna pitanja urgentne medicine i zdravstva uopće. Bilo je prijedloga da napravimo peticiju. Vjerujem da će biti efikasnije od peticije ako napišete pisma u kojima zahtjevate da se uspostave najviši profesionalni i ljudski standardi u urgentnoj medicini u Kantonu Sarajevo , ali i u cijeloj zemlji. Predlažem da pisma pošaljete na adrese Dr. Mustafe Cuplova, minstra zdravstva KS i Denisa Zvizdića, predsjedavajućeg Skuštine Kantona Sarajevo. Čitaoci iz drugih kantona pisma treba du upute njihovim kantonalnim ministrima zdravstva i kantonalnim skupštinama. Također predlažem da kopije tih pisama pošaljete na adrese informativnih programa televizija, na radijske stanice i news portle i u dnevne listove. Neće biti moguće ignorisati stotine pisama koja zahtjevaju uređivanje urgentne medicine i zdravstva u cjelini. Na ovaj način možemo učiniti da kantonalne skupštine donesu mjere koje će urediti urgentnu medicinu i da se u medijima otvori dalja rasprava o ovoj temi. U nekim komentarima izneseno je neslaganje sa mojim pogledom na urgentnu medicinu i rješenjima koje predlažem. Pretpostavljam da ti komentatori imaju svoja rješenja i da će se za njih zalagati na mjestima gdje se o urgentnoj medicini odlučuje. Bilo je i nekoliko uvredljivih komentara. Za takve komentatore neće biti mjesta na ovom blogu. Takve komentare ću brisati. Dijalog koji smo poveli o urgentnoj medicini u zdravstvu u Sarajevu i drugim gradovima naše zemlje sada je već prerastao ovaj blog. Ova tema sada treba da se tretira u skupštinama i u medijima. Zato ću sa ovim postom za sada završti seriju tekstova o ovoj temi. Ja ću pratiti šta se sa inicijativom za kvalitetnom urgentnom medicinom u Sarajevu deševa i povremeno ću o tome pisati u budućim postovima. - Srdačno, Haris


Noviji postovi | Stariji postovi

IN TIME
<< 03/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

SADRŽAJ
- JEDNA OZBILJNA BOSANKA: JASMILA ŽBANIĆ
- SLOVENIJA, MOJA DEŽELA
- KA JEDNOJ NOVOJ EVROPI: EDIN DŽEKO I ZVJEZDAN MISIMOVIĆ
- "PARTICIPACIJA", KRATKI FILM JASMILE ŽBANIĆ
- STARCI-POBUNJENICI
- UDRI MUŠKI: NAŠE JAVNE ŽENE
- ZAJEDNO
- URGENTO
- KAD BUDEMO UMIRALI
- MUŠKARCI NE PLAČU
- BITI ILI IMATI?
- SEDAM DOKAZA DA BH. GRAĐANI NE ŽELE PROMJENE
- NAKON MESIĆEVE LEKCIJE, SRPKINJE I SRBI POHRLILI U SVOJ GLAVNI GRAD SARAJEVO
- BIH I SRBIJA: IMA LI ŽIVOTA PRIJE SMRTI?
- ZVJEZDAN MISIMOVIĆ - POČETAK JEDNE REVOLUCIJE

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
49774

Powered by Blogger.ba