Neke stvari znamo, ali tek kada ih zaista osjetimo, shvatamo njihovu stvarnu dimenziju. Meni se to dogodilo u Berlinu, prošle sedmice, kada sam potpuno jasno u 24 sata proživio puni kraj XX stoljeća i jasan početak jednog, po svemu, novog i drugačijeg vremena. U klubu jednog od najvažnijih njemačkih teatara, berlinskom Schubuehne, gledao sam umjetnički dokumentarac scenografa Jana Pappelbauma. Sarajevska publika je u februaru ove godine vidjela njegovu monumentalnu scenografiju za predstavu «Hamlet» u sarajevskoj Zetri prilikom gostovanja teatra Schaubuehne u East West Centru. Janov film prikazuje današnji istočni Berlin, koji, uprkos ujedinjenju Njemačke i opsežnoj rekonstrukciji, još uvijek izgleda beznadežno sumoran i bezživotan. 50 000 istočnih Nijemaca svake godine ode iz istočnog dijela Njemačke. Više od 700 milijardi eura je zapadna Njemačka uložila u istočni dio, ali jedva da se nešto malo pomaklo. Već dvadeset godina zapadni Nijemci plaćaju poseban porez za obnovu istočne Njemačke. Stepen uništenja do kojeg je komunizam doveo istočnu Njemačku zastrašujući je. Istovremeno, kapitalizam je u zapadnom dijelu Njemačke u dobokom «preračunavanju» – financijskom, idejnom i moralnom. Nas četvoro sjedimo na kožnom kauču kluba Schaubuehne, koji se «savija» pred težinom «Biti ili ne biti»: Damjana Černe, slovenačka glumica, kraljica Gerturda u našem «Hamletu»; Lars Eidinger, fenomenalni Hamlet u njemačkoj predstavi; Thomas Ostermeier, reditelj njemačkog «Hamleta» i ja, reditelj našeg «Hamleta». Thomas nam prevodi film. U jednom dijelu filma se kaže kako natalitet u Njemačkoj drastično opada. Pitam Thomasa šta on misli zašto je tako. On kaže: «Zato što se Nijemci sve manje seksaju.» Smijemo se, i ja pitam: Zašto? On odgovara: «Zato što su frustrirani!».
Slijedećeg dana Damjana i ja posjećujemo Muzej fotografije gdje je postavljena velika izložba Helmuta Newtona, jednog od najznačajnijih fotografa prošlog vijeka. Newton je bio opsjednut onim ženama koje u svojoj seksualnoj savršenosti izgledaju nadnaravno. Čarobne i nestvarne, one pričaju priču o jednom snu XX stoljeća – o ženi koja je moćna seksualna mašina stvorena da muškarca napravi super-herojem. Pored ženskih aktova, predimenzionirni hollywoodski imidž svijeta oslikan je i na portretima slavnih ličnosti koje su u javnosti njegovale sliku o sebi kao seksualnim termoelektranama. Salvador Dali, Anita Ekberg, Karl Lagerfeld, Charlotte Rempling, Hana Schigula, Helmut Berger, Catrine Denevue, Grace Jones i brojni drugi – svi ikone XX stoljeća – smjenjuju se ispred Newtonove kamere obećavajući moć, seks i malo izazovnog nasilja.
Uvečer odlazimo u Berliner Festspiele Haus. Predstava na programu je “Sedam smrtnih grijehova” kompozitora Kurta Weila i pisca Bertolda Brechta. Dva genija obilježili su njemačku i evropsku kulturu u prošlom vijeku, a u centar pažnje postavili su radnike, vojnike, prostitutke, pjesnike, kriminalce, sirotinju. «Sedam smrtnih grijehova malograđana» je djelo nastalo 1933. u godini kada su nacisti došli na vlast. Ova priča o oholosti, zavisti, proždrljivosti, požudi, gnjevu, pohlepi i lijenosti pojavila se paralelno sa početkom najmračnijeg perioda u Evropi u XX stoljeću. “Sedam smrtnih grijehova” je za Tanztheater iz Wuppertala, koreografirala i režirala Pina Bausch 1976. godine. Pina je napravila nekoliko velikih revolucija u umjetnosti XX stoljeća. Dramatizirala je ples, “razglavila” ukočeni klasični balet, počela da priče priča na originalan način. U njenoj predstavi žene su ranjive i snažne, smiješne i tragične. One izgledaju koščato i romantično, seksi i uvrnuto. Žena u Pininim predstavama je oslobođena žena feminističkog pokreta iz druge polovine XX stoljeća. Od Pine Bausch smo učili svi mi u savremenom teatru.
Helmut Newton i Pina Bausch su oprečni i oboje veličanstveni. Postali su klasici, a to znači anahroni. Njihova umjetnost je precizna i utemeljena, ali njihove teme pripadaju jednom drugom vremenu. Ipak, njihovi stilovi su toliko studiozni i individualni da se u našem ekletičkom dobu sveprisutne površnosti, ova dva umjetnika opet doimaju avangardnim. To je paradakos za koji, nekako, razumijemo da njima pripada.
Pina Bausch je umrla prije nekoliko mjeseci. U ovoj godini umrli su Merce Cunningam i Mercedes Sosa. U proteklih nekoliko godina otišli su Susan Sontag, Helmut Newton, Jacques Derida. U stoljeću užasa, svi su oni bili glas slobode.
XX stoljeće sa svojim konvencionalnim ratovima, brutalnom ekspolatacijom siromašnih i sa svojim pobunjenčkim herojskim umjetnicima i filozfima, definitivno završava. U protekloj dekadi, ono se još uvijek pretapalo sa novim vijekom. Sada nam ostaje isključivo novo doba: terorizam; biološki, hemijski i robotski ratovi; finansijka kriza i globalno zagrijavanje. Nije malo. Takodjer, ovo je doba naučne revolucije (genetika, robotika, nanotehnologija), Baracka Obame i buđenja svijesti širom svijeta o neophodnosti promjene. Erich Fromm, genijalni njemački filozof pitanje je postavio ovako: «Biti ili imati?»
Sjajan, promisljen i sazet tekst. Vas valja citati i od Vas uciti i sa Vama dobre razgovore voditi. Jedan ste od ljudi ove nase uglavnom nesrecne Bosne, koji misli i oseca. Hvala Vam!
Sada sam otkrila Vas blog. Dobro je da pisete i za nas koji do Vaseg pozorista ne mozemo doci, barem ne jos uvek.
Gospodine Pašoviću, dozvolite da prokomentariše sami kraj vašeg posta:
“Sada nam ostaje isključivo novo doba: terorizam; biološki, hemijski i robotski ratovi; finansijka kriza i globalno zagrijavanje. Nije malo. Takodjer, ovo je doba naučne revolucije (genetika, robotika, nanotehnologija), Baracka Obame i buđenja svijesti širom svijeta o neophodnosti promjene. Erich Fromm, genijalni njemački filozof pitanje je postavio ovako: «Biti ili imati?»”
Ovaj dio zaista, malo veze sa tekstom ima. Jedan fini diskurs se zavšrava haosom: proročanstvo apokalistične budućnosti i referiranje na potencijalne spasitelje, koji nisu ništa do iluzija mogućeg spasenja, “hvatanje za posljednju slamku” koja pokazuje da Vi, uz dužno poštovanje, barem ovaj tekst niste znali privesti kraju. To još pokazuje nerazumjevanje Ericha Frommma, koji, jeste genijalan ali filozofom ga ne možete zvati. Tačno bi rekli da ste ga nazvali socijalnim filozofom, sociologom, socijalnim psihologom a najtačnije – humanistom. Takođe, “Imati ili biti” se može shvatiti u Vašem tekstu, može se samo pogrešno razumjeti a to ću biti slobodan i pripisati nedostatku vaše rječitosti ili inspiraciju u datom momentu. Imati ili biti se odnosi an fundnamentalno pitanje za čovjeka u ovom vremenu: da li će prihvatiti neracionalne autoritet i nastaviti biti automat, tržišne karaktere orijentacije ili imalačko-posjedovnih karakteristika ili revolucionar – gdje mora biti spreman žrtvovati i svoj život za humani ideal. Zašto prosto niste završili ovaj tekst pozivom na žrtvu? Ili bolje – nekim pitanjem u kojem možemo razumjeti poentu teksta – a ne da ovim (“Biti ili imati?”) zapadnemo u konfuziju :).
Dobro je Haris shvatio. Biti ili imati je pitanje za danas i sutra.
2% svjetske populacije IMA, a ostatak samo moze prigriliti ono “biti” u izboru izmedju biti ili imati i jedva prezivljava.
Ovo odavno vise nije zivot dostojan covjeka. Ne ovakav zivot u svijetu bez drustvenih i moralnih vrijednosti!
Danas ako nemamo onda nismo, tj. moramo imati da bi bili.
Uzmi na primjer roditleja koji NEMA za lijek za svoje dijete. Sutra vise nema tog djeteta, jer roditelj nije IMAO. Apsurdna situacija, ali dobro pokazuje sta znaci taj “izbor” koji to nije(jer nam je nametnut, a samim tim vise nije nikakav izbor), izmedju biti i imati.
Ko nema nece ni prezivjeti. Kratko i jasno.
A ako smo se sveli na prezivljavanje, sto ce nam i to “biti”? U sta smo se pretvorili?
Dobro je Haris shvatio. Ne treba fa ispravljati.