Imao sam 39 godina, kada je George W. Bush izabran za predsjednika SAD-a. Znao sam da predstoji dugi period nazadka u svijetu. Pretpostavljao sam da će on najverovatnije imati dva predsjednička termina, dakle, do 2008. Razmišljao sam: “Tada ću imati 47 godina, i više me neće ni biti briga kako će svijet izgledati!” Bio sam prilično očajan, ne samo zbog Busha, on je bio vrh mog očajanja. Bilo je to vrijeme kada je već bilo prošlo pet godina od kraja rata u BiH. Nije bilo nikakvog civilizacijskog napretka u ovoj zemlji i već je bilo jasno da su stvari krenule krivim putem i da se neće popraviti za jedno dugo vrijeme. Bio sam umoran od rata, preumoran. Bio sam razočaran u svoju profesiju, svoju zemlji i sebe samog. Najviše od svega je boljelo razočarenje u sebe. Izgledalo mi je da sam sve do tada radio uzalud. Nije to bilo neka spoznaja odjednom. Bio je to proces – lagano klizanje u besmisao. Nisam se dao lako. Borio sam se. Pokušao sam svoju ličnu revoluciju. 2002, nakon šest godina odsustva iz teatra, odlučio sam da se vratim i režirao sam se predstavu “Romeo i Julija. ” Predstava je bila odlična, igrali smo ispred Parlamenta BiH; bila je važna, uzbudljiva predstava; futuristički epski spektakl; borba između apokaliptičke vizije budućnosti i principa nade. Izgledalo je kao da sam na trenutak zaustavio voz koji me je vodio u beznadežnost. Ali to je kratko trajalo. Nedugo nakon predstave, ponovo sam tonuo u ambis. Naravno, niz događaja je obilato pomagao moj sunovrat. Morao sam se hitno iseliti iz iznajmljenog stana; imao sam problema da dobijem kredit; kad sam konačno dobio kredit i kupio stan, ispostavilo se da me je prodavac prevario i krenula je beskonačna i skupa pravna bitka. Imao sam problema na poslovnom planu zahvaljujući raznim igrama čija sam bio žrtva. Moj život je ličio na lošu melodramu.
Svi ti događaji bili su samo manji dio razloga mog očajanja. Najgori sam bio sam sebi. Odjednom se na mene svalila sva sila pitanja koja su bila od presudnog značaja. Odgovori na njih su značili: Biti ili ne biti. Pitao sam se da li sam, zaista, išta vrijedno uradio u životu. Da li sam živio punim plućima? Svi odgovori su bili negativni. Osjetio sam se malim i beznačajnim. Moji napori su bili uzaludni, moje procjene loše, moja uvijerenja pogrešna. Shvatio sam, i to je bilo dramatično, da je više vremena iza mene nego predamnom. Još sam nekako funkcionisao tokom dana, a onda noću, nije bilo spasa. Ponekad bih se napio, ponekad bih jeo bez ikakve mjere, ponekad bih bih uzimao sedative, nekad bih plakao. Znao sam biti tako očajan i ljut na sebe što sam tako slab i što ne znam iz toga izići, da bih šakom spucao u štok. Događalo se da legnem da spavam sa željom da se ne probudim. Bilo je grozno. Ujutro bih se pribrao i odlazio na posao. A onda uveče isto. Sve je to trajalo najmanje dvije godine. Nisam o tome mogao govoriti sa mojim najbližim, oni su od mene očkivali da budem jak i da ja njih zaštitim. Nisam mogao o tome govoriti na poslu. Kad bih i pokušao da započnem temu sa nekim od prijatelja, oni bi stvar okretali na šalu i mislili da se zezam. Ja sam u njihovim očima bio snažan i uspješan.
A ja sam se raspadao. Nije bilo nikakvog fizičkog problema. Zdravlje, potencija, to je bilo ok. Ali u meni je bio sumrak smisla – psihološki, socijalni i metafizički. Nikada do tada nisam tako jasno osjetio koliko sam beznačajno mali u svemiru, a koliko, i to kratko vrijeme koje imam u životu, nisam ispunio. Pokušao sam i sa religijom. Pomislio sam da mi se to možda događa zbog mog racionalističkog diskursa, koji, eto, možda nije ispravan. Moj kratkotrajni povratak religiji ne samo da nije pomogao, nego je produbio osjećanje besmisla. Bio sam totalno slomljen. Ipak, uspio sam da iskomuniciram sa dvoje ljudi moj problem, sa Jasmilom Žbanić i Bojanom Hadžihalilovićem, sa svakim od njih posebno. Jasmila mi je rekla: “Molim vas, ne smijete to tako dopustiti!” Bojan je rekao: “Daj, Harise, pobuni se!” U prvi mah je izledalo da ništa nisu shvatili. Moj košmar se nastavio. A onda jednog dana, stajao sam pred ogledalom, gledao sam se i rekao: “Ja ovo neću! Ovaj čovjek izmrcvaren očajanjem – ovo nisam ja! Pobuna!”. Bio je to presudni momenat. Odmah nakon toga počeo sam da pišem dramu “Pobuna u Narodnom pozorištu”. U procesu pisanja sam se izvukao iz ambisa. Pred završetak pisanja, opet sam se prepoznao!
Bila je 2004. godina. Svijet oko mene se nije promijenio na bolje – problemi su bili isti ili veći. BiH se i dalje koprcala u predcivilizacijskom stupnju. Bush je i dalje bio na vlasti. Ni pravnu bitku sa stanom nisam bio riješio. Imao sam 43 godine, i dalje je predamnom bilo manje vremena, nego iza mene. Ali, ja sam bio novi-stari. Mogao sam realno da procjenim šta sam do tada uradio, i da vidim da sam uradio puno dobrih stvari na koji sam bio ponosan. Znao sam jasno da sam živio jedan častan i kreativan život i da sam ponekad bio sretan. Postajali su osobe koje sam volio i koje su voljele mene. Opet sam želio da stvaram, da putujem, da se radujem. Pokrenuo sam East West Centar. Imao sam ponovo energiju. Imao sam i nove probleme i brige, oni su bili realni, ponekad vrlo teški, ali ponovo sam se mogao nositi sa njima.
Sad znam da je to bilo razdoblje normalne bio-psihološke promjene koji prolazi svaki muškarac u periodu oko četrdesetih. O tome se malo govori. Ponekad se vrlo anegdotalno govori o “krizi srednjeg doba” i to se obično, s podsmjehom, povezuje sa željom za sportskim kolima i ljubavnicama. Malo je reći da je to vulgarna redukcija. Neki od mojih prijatelja su preživjeli također vrlo dramatična razdoblja u istim godinama, sa sličnim manifestacijama. Bilo je tu i burnih razvoda, i opijanja, i zavaljivanja u troškove. Jedan od mojih prijatelja izašao je u zimsko jutro, sjeo u park na klupu i ispalio metak u sljepočnicu. Kad sam čuo šta se dogodilo, bio sam tako ljut na njega. Zašto me nije nazvao, zašto nije došao, zašto nije nazvao nikoga od nas, svojih drugova? A možda nam je i govorio o svojim problemima. Možda nismo pažljvo slušali.
Kod nas postoji zazor od psihijatara. Također, privatna psihoanalitička praksa skoro da ne postoji. U New Yorku, ljudi kod psihijatra idu kao kod zubara. Da sam mogao sa nekim psihoanalitačarem pričati o svojim problemima, možda ne bih potrošio dvije godine svog života. Nisam mogao o tome ništa ni pročitati. Otac mi o tome nikada nije govorio. O tome nisam učio u školi. Muškarci o tome ne razgovaraju. Muškarci ne plaču. Muškarci moraju biti jaki.
Ujutro, 5. novembra 2008. gledao sam na televiziji Baracka Huseina Obamu kako govori na skupu u parku u Chicagu nakon pobjede na izborima za Predsjednika SAD-a. Bio sam sretan što sam dio jednog od najznačajnijih dana u historiji čovječanstva. Imao sam 47 godina, i znao sam da svijet postaje bolji.
“Kod nas postoji zazor od psihijatara. Također, privatna psihoanalitička praksa skoro da ne postoji. U New Yorku, ljudi kod psihijatra idu kao kod zubara.”
Kad sam nedavno, pri jednom okupljanju rodbine i dragih ljudi, koji inace poticu iz BiH, rekla da bi svaki covjek (bez kvalifikacije) trebao da ima mentalnog terapeuta (tj. psihologa ili psihijatra, zavisno od potrebe i slucaja), svi su zanijemili, i onda se brzo pocelo pricati o nekim drugim, zbilja bezveznim temama. Samo valjda da bi se ova, vrlo vazna, (ne)spretno zaobisla. Ljudi iz naseg podneblja (cak i kad su geografski dosta daleko od njega) ne shvataju da je mentalni sklop, u najmanju ruku, isto toliko vazan kao i onaj fizioloski, i da mu treba pokloniti ravnopravnu paznju jer su u simbioticnoj vezi.
A kad bi samo znao da postoje ljudi koji te vole i poštuju ono što radiš, koji su spremni da pomognu i “ulete” kad god treba, a bez ikakvog ličnog interesa, da ih ima iako ne pripadaju tvom najužem krugu…..a ti ih ne prepoznaješ ?!
“Sad znam da je to bilo razdoblje normalne bio-psihološke promjene koji prolazi svaki muškarac u periodu oko četrdesetih.”
Ja mislim da je to bio period depresije koji možda ima veze sa “krizom srednjih godina” i da to, barem ne tako dramatično, ne prolazi svaki muškarac. Ja sam se izborio sa ponavljajućim depresivnim poremećajem koji je trajao od moje 41 do 55 godine života. Sada sam bolje iako i dalje ranljiv. U toj borbi mi je pomogao jedan gospodin koji se bavi homeopatijom.
“Da sam mogao sa nekim psihoanalitačarem pričati o svojim problemima, možda ne bih potrošio dvije godine svog života.”
Treba ići kod psihijatra ali ne treba očekivati brz rezultat. Poboljšanje za dvije godine je jako brzo. Zašto doktori ne mogu pomoći:
1. Objektivno nauka malo zna o depresiji i malo može učiniti. Golman Hanovera, koji je skočio pod jureći voz, je vjerovatno imao dobar tretman. Drugi fudbaler, Mario Basler, koji je briljantno igrao u finalu lige prvaka 1998/99 Bajern-Mančester Un. je potonuo zbog depresije; vjerujem da je radi sa dobrim doktorom.
2. Subjektivno, to je moje BH iskustvo, doktori nisu dovoljno predani pacijentu. Nemaju vremena, lakše i više zarade na projektima koje finasiraju neke organizacije iz inostrranstva tipa “Istraživanje efekata rata na…”
“Nisam mogao o tome ništa ni pročitati.”
Ja sam puno toga našao na INTERNET-u na engleskom pa i na lokalnim jezicima ali to ne pomaže previše.
“Otac mi o tome nikada nije govorio. O tome nisam učio u školi.”
Psihologiju treba učiti od 6. razreda osnovne škole do završetka edukacije. Ne samo zbog depresije ili sličnih stanja nego i zbog komunikacije u porodici, na poslu i šire u društvu. To ljudima puno više treba u životu nego neke druge discipline koje se uče.
Promjene, ma kakve god one bile, su teski i bolni periodi u nasim zivotima. U Vasem postu primjetim tu tranziciju od individualne borbe pa do kolektivne solucije vecem problemu. Nemas se kome okrenuti za pomoc, ne smijes javno iskazati tu licnu slabost, manji si rang muskarca ako ti nesto “fali”. Prepusteni smo sebi, koje je na jednu ruku i dobra stvar za one koje su voljni, koji mogu da se skupe i natjeraju sebe ne samo na budjenje vec i na dizanje. Moras se probuditi, dici i boriti pa cak i protiv sebe. Nama fali ta individualnost, ta volja, hrabrost i trezvenost da se trznemo od teske realnosti i krenemo u borbu protiv onoga sto svi vide kao vjetrenjace.
Trazenje rjesenja nasim problemima u drustvu, moze jedino ako je taj kolektiv, individualno dovoljno svjestan i otvoren da prihvati te nase probleme. Trenutno vjerujem da vecinom nismo. Mi ispoljavamo to nase neznanje i manjak suosjecanja kroz humor, podstapalice i ponudom slabog izbora alkohola.
Tihi vapaji su i najopasniji. Hvala sto ste podijelili Vase iskustvo sa nama, uzivam citati vas blog.
Harise, hvala ti na ovom tekstu. Ja odavno znam da muškarci plaču. I hvala Bogu da je tako. Hvala ti što si otvoren, hrabar, što pokazuješ drugima da biti uspješan ne znači biti uvijek i presretan. Sreeeeeetna Nova godina. Ljubim te.
ti ne smijes plakat…pocet cemo da placemo svi ako ti zaplaces,a to nije dobro.
jednostavno se namrsti, i kreni dalje..
Kada sam procitao vas blog o kraju jednog i pocetku novog vijeka bio sam iznenađen jer sam bas tako posmatrao stvari u sferi umjetnosti i filozofije jednog vremena. Clanak sam i preporucio nekima da procitaju, ali kad sam procitao poslednji blog “Muskarci ne plaču” ostao sam šokiran. Kao da sam ga lično napisao, ali nisam posto nisam tako vičan sa riječima. Bliži su mi vizuelni mediji (vjerovatno zato se bavim fotografijom).
Imam 2 godine vise od vas i osjecam da sve ono o cemu ste pisali je očito život mnogih nas. S tim što ste izašli iz te faze. Ja nisam još i jedino čega se bojim je zimsko jutro u parku.
Pozdrav
@ Gost_Trska
Trska je krhka, ali je jaka jer je fleksibilna. Ona se savije pod naletom vjetra, a onda se ponovo uspravi. Njena je snaga njena krhkost. Ako vam se ponekad ucini da je “Noć suviše velika za moje zvezdano čelo” kako je napisao Branko Miljkovic, morate se tada sjetiti da su stihovi koji slijede: “u nekim šumama crnim nepoznatim/ I drvo je reklo nemoj Jutro moje belo”. Nemoj. Pozdrav, Haris
Ehh..
Harise, tako mi je drago pa si se odlucio ovako izraziti. Moras znati da nam to puno znaci! Znamo da sve ovo radis ne samo radi sebe, vec radi Bosanaca i Hercegovaca. Pronalazimo se u tvojim tekstovima. Cine se tako nasi, tako licni.
Nama trebaju ljudi kao sto si ti. Vjeruj…ne postoji drugi nacin da nasa lijepa drzava krene naprijed. Toliko inspirativnih i kvalitetnih ljudi imamo, a tako malo ih se odluci oglasiti. Jedini koji sebi dopustaju da budu glasni su ljudi bez morala, bez licnog misljenja, sa ugradjenom zeljom za licnom koristi. Ne mislim da ih je trenutno vecina u nasem Sarajevu, ali su vidljivo glasniji…
I stoga sam uvijek bivala razocarana… jer nasoj omladini nema ko biti uzor, nasa omladina ne moze prosuditi dobro od zla… Ne postoje kriteriji po kojima ce se mladi ravnati, i putem kojih ce razgraniciti kvalitet od jeftinoce… po kojima ce odluciti da ne slusaju Cecu vec neke od nasih kvalitetnih bendova/grupa.
I zato, molim te, nastavi pisati ovaj blog, i nastavi djelovati kao i do sada. Utici na kvalitetne ljude oko sebe da sto vise daju, da budu glasni. Osudi tisinu, jer sada nije vrijeme za nju.
Mislim da svi to dugujemo nasem gradu, nasoj drzavi… nasim mladima.
Hvala jos jednom.
Ne mogu da opisem koliko sam razocaran zavrsetkom Vaseg teksta. Izuzetno Vas cijenim. Bicu iskren, ne toliko zbog Vašeg rada kojeg ne poznajem dovoljno da bi mogao dati objektivan sud, vec, prije svega, zbog Vasih javnih istupa. Vise puta sam gledao neke emisije u kojima ste gostovali, slagao s Vasim stavovima, dopadao mi se Vas nacin razmisljanja, i skoro uvijek bi pomislio-potpisuejm.
Sada, ovako razocaran, nesto razmisljam. Sjetio sam se rijeci jednog pametnog covjeka, koji je govorio o tome zasto se svijet danas nalazi tu gdje jeste. Kaze on, da parafraziram … uzmite jednog prosjecnog covjeka, prosjecne pameti (ako se moze tako reci) i prosejcnog nivoa obrazovanja. Zamislite na trenutak kako je on neobrazovan, neinformisan, nenacitan itd. Kao takav, prosjecan covjek je idealan materijal za manipulaciju.
Otuda i moje razocarenje. Ne smatram da ste neobazovani, neinformisani, nenacitani. Jako mi je zao da je i vas zahvatila Obamamanija, sto ste podlegli manipulaciji … Koliko sam shvatio, trebalo vam je 4 godine da prebrodite “krizu srednjeg doba”, iskreno se nadam da ce vam trebati manje da progledate ocima i da vidite gospdina Change-a za ono sto on stvarno predstavlja.
Inace, osim ove zadnje dvije recenice, jako dobar tekst, i sto bi rekli englezi “no hard feelings”
lijep pozdrav 🙂
student, treba jos da ucis, nisi dovoljno ispita ispolagao ili te pustaju.
jebeno pošteno ispisan post za nekoga ko se potpisao na ovome blogu
iznenađujuće ignorisana a iznenađujuće duboka temu za srednjovječne ovih predjela
zadivljujuća je i expresna reakcija na jedini bitan komentar
Hrabar si.
Ja nisam.
Ne svidja mi se kraj teksta…
Imam potrebu za smislom…
Obama?!
Nek` si ti bolje!
Ja nisam.
“Jedan od mojih prijatelja izašao je u zimsko jutro, sjeo u park na klupu i ispalio metak u sljepočnicu. Kad sam čuo šta se dogodilo, bio sam tako ljut na njega. Zašto me nije nazvao, zašto nije došao, zašto nije nazvao nikoga od nas, svojih drugova”
Znas. No, sada je prekasno.
Koliko nas ima svoje samoogradjene paralelne svijetove koji se ne doticu sa drugima?
Pa i nakon puno klupa u parku su tu. I bice dok nas ima. A zasto? Sebicni bijeg od problema i svojih i tudjih.
Niko od nas nije toliko lud da ne prepoznaje tu sebicnost i u sebi i drugima.
Zato cemo do kraja zivjeti tako ocajni, jedni pokraj drugih, ne jedni SA DRUGIMA, sami, svako u svom svijetu na koji se osudio.
Tako nam i treba.
Poslije cemo pisati o tome kako bi ucinili nesto za njih da smo znali, a sve u nadi da upravo cita neko ko bi u slicnom ne-daj-Boze-slucaju ucinio nesto za nas, misleci kako samo toga neceg vrijedni. Pisacemo to zbog sebe.
Ali nije vise bitno ko ce citati. Krug se suzava. Takvih je ionako svakim danom sve manje. Bitno je ko vise nece. Sutra necemo ni mi.
R bas nam zato tako i treba.
Obama…
kolaps americkog zdravstvenog sistema
kolaps samita u Kopenhagenu
kolaps morala kada covjek koji salje 17.000 novih vojnika u Afganistan, dobije Nobelovu za mir??!!
“…i znao sam da svijet postaje bolji”
sto bi Obama rekao: Yeah, sure!
kod nas ljudi ne idu ni kod zubara, a mnogi nisu ni culi za psihoanaliticara…
a svima nam treba, nismo se jos ni od ratnih nevolja oporavili a odmah smo uletjeli u nesto novo, a ni sami sebi ne pomazemo…
drago mi je da ste se izborili, nije lako kad je covjek “sam”…
Obama predstavlja nesto mnogo vise, kao da je simbol necega i zato ga i ja volim i hvala mu, isto kao sto i Bush predstavlja mnogo toga normalnim ljudima i oni se uklapaju u cjelu pricu bas kao simboli optimizma i pesimizma, dobra i zla, koja sasvim sigurno obiljeze i neka razdoblja zivota obicnog covjeka…
@Gost_5119
sit svega toga, vapim smrt smirenja,
kad gledam vrijednost k'o sirotinju rodjenu,
i ništavnost u ruhu uzvišenja,
i tvrdu vjeru sramno pogaženu,
i čast predivnu sramotno izdanu,
i savršenost grubo osramoćenu,
i djevičanstku krepost prokurvanu,
i u krzmanju snagu razdrobljenu,
i umjetnost od vlasti zauzdanu,
i ludost kako nadzire umnika,
i istinitost gluposću nazvanu,
i roba dobrog gdje dvori silnika.
sit svega toga, ostavio sve bih,
kad smrću ljubav napustio ne bih.”
shakespeare
Hrabar si, i sam znaš da si hrabar.
@Gost_5059
U drami Henrika Ibsena Nora ima “sve” – uspijesnog i zgodnog muza, djecu, guvernantu, luksuznu odjecu, luksuzan stan, luksuzan seks…kada shvati da nema slobodu, ostavlja sve, odlazi sama u nepoznato…odlucna. Njen muz Torvald pokusava da je zaustavi na razne načine, i silom, i ucjenom, i udvaranjem…Ona kaže: Moralo bi se desiti čudo da bih ostala. Muž kaže: Reci, šta je čudo? Nora kaže: Da naš brak postane zajedničkji život! i dolazi.
Nije sebično voljeti sebe. Ne daj se!
Strasno!Ja evo, pijem opet veceras (kao i sinoc i preksinoc…) i citam tekst po n-ti puta, trazeci smisao (svog zivota), ali nista. Osjecam se tako slab i beznacajan, uvaljen u gomilu problema, kojima ne vidim rjesenje i ne vidim izlaz. Ne znam kako dalje, ali sam siguran da opcija ‘zimskog jutra u parku’ nije u igri. Bar za sada. Jedino sto sam me raduje nakon ovog teksta, jeste to sto jos uvijek imam vise vremena ispred sebe nego iza. Valjda. Mozda nesto nadodje vremenom.
Ne, nije sebicno voljeti sebe. Sebicno je ocekivati od drugih da te vole kao sto volis sam sebe.
A kad smo vec kod ljubavi, sta je to jos ostalo u nama da vrijedi voljeti. Cudi me kako se neki ljudi svako jutro briju.
Volimo li mi sebe ili odraz neceg sto zelimo vidjeti u ogledalu?
@ Gost_8166
Kada uspijem da promijenim ugao gledanja na neki problem, mali ili veliki, uvijek me iznova fascinira kako, zapravo, mnogo toga sto sam smatrao kljucnim, i nije tako bitno. Mnogo toga sto sam smatrao da ljudi oko mene nece prihvatiti, oni prihvate ili im je svejedno. Naucio sam da se cudo nece dogoditi samo. Naucio sam da ce vrijeme raditi za mene samo ako ga ucinim saveznikom, u protivnom vrijeme je indiferentno. Strasno je vazno da nadjes uporiste svoje snage i da budes u akciji! Ucini da ti ova godina bude sretna 🙂
@ Gost_5119
Ja svoj odraz u ogledalu bas i ne volim, previse sam se udebljao za moj ukus, a prerano sam osjedio i poceo gubiti kosu 🙂 Meni izgleda da je tebi sve jasno. Pamet je dobra, ali dobro je malo biti i lud 🙂
Sretna ti Nova godina!
Imao sam vrlo slicno iskustvo. Trajalo je skoro 5 godina.
Sigurno moje najvece zivotno iskustvo.
Depresija, hmmm…
Tesko je naci nekog ko moze shvatiti kroz sta prolaziz. Tesko, racunajuci i doktore/psihologe. Depresija je boljka/stanje koju u potpunosti moze razumjeti samo osoba koja je proputovala kroz nju. U vecini slucajeva obracanje ostalim (raji, rodbini, itd…) je kontra-produktivno.
Od srca preporucujem knjigu “Platon, ne prozak”. Originalni naslov” Plato, not prozac” od Lou Marinnof. Meni je zivot spasilaiako sam Prozacio Platonirajuci…
Kod nas postoji taj mit da ljudi ovdje u Americi ne zaziru od odlaska psihologu sto bas nije apsolutna istina. Jedina razlika je u tome sto su u Americi rijetka prijateljstva jer je mentalni sklop = individualizam, pa Amerikanci moraju da plate nekog da ih saslusa tj. da se istresu.
Bush i njegovi partijski drugari su totalno srozali takozvanu radnicku klasu ili sto u Americi uljepasno zovu ‘srednju klasu’ sto je dovelo do finansijskog kolapsa. Sreca u nesreci je da su mnogi glasaci otpisali Republikance ali i novi predsjednik je naslijedio more problema i tipicni Amer hoce da vidi rjesenje ili hepiend kao u holivudskim filmovima. U Americi je optimizam dogma kao sto je Bog u dzamijama i crkvama.
Bosna je plodno tlo za umjetnika da izrazi stanje duha nacije kroz burnu historiju i tu treba da nastanu nova remek djela da ilustruju sta nam se sve izdesavalo od turaka, austrougara, ratova, komunizma pa opet ratova itd. Svaka cast Romeu i Juliji ali to bi trebalo da saceka neka bolja vremena jer ne ide na prazan stomak. Nije mi jasno sto se skoro niko od umjetnika ne usudi da pokusa da kreira nesto inspirisano modernim bosanskim drustvom koje puca od tragikomike.
Sretna Nova!
Hvala za tekst. Sjajno.
Dragi moj prijatelju, baš hrabar tekst! Hrabro i pred ogledalom priznati da te šta lomi, a kamoli javno, još kao javna osoba – uh, blago tebi, ti pregrmi… Čini se da možeš dalje. Pa i svoje prijatelje potičeš, daš ideju, poguraš da idu dalje, kad im zapne. Ako vrlo vješto ne skrivaju da im je zapelo. I da su krenuli na suviše velik intelektualni i profesionalni zalogaj s kojim se teško mogu izboriti… Ako uspijem, znaš da imaš dobrog udjela! Barem što me priča iz vremena kad si pripremao Romea i Juliju istjerala iz vremena i prostora u kojem se moram koncentrirati na Busha i njegovu inačicu Ahmed-i Nedžada, Obamu, ili šta ja znam koga još…
Tekst je ono, na trenutke dobar, odlican a onda padne na dno kao u slucaju spominjanja religije i Obame. Ako niste mogli da spoznate snagu religije onda ne cudi da ste nasjeli na pricu o Obami. To ipak puno govori o vama samima i vasoj mogucnosti da sagledate stvari na pravi nacin. U zivotu i u jednoj licnosti je sve povezano. Ako samo mala nit pukne nastaje klupko negdje u sistemu koje sve kochi. Bez ljutnje, molim!
Ovo je dobro receno! Nije sve u pameti, treba imati i malo ludosti.
Sretna Nova i idemo dalje 😉
@ Gost_5119
🙂
gosp. Harise, sretna vam Nova.
jedno ipak treba (da ne kažem mora) da se prizna: život je lijep. Fakat.
Zar nije moj broj 5119, ako ga jednom dobijem?!Hvala što si odgovorio, tek sam sad vidjela…
Ja sam prva 5119.Ona što ima potrebu za smislom…
Kako da zaštitim svoj identitet?! Da se imenujem?
Hvala za shakespearov sonet!
Zašto misliš da sam hrabar?!Ako jesam, a nisam – onda sam hrabra!
Lijep i ugodan dan ti želim 🙂
Jako dobar tekst a opet moze se opisati jednom recenicom “ne daj Boze sta se trpit’ moze”!!!! i zaista je tako. Mada ima i onih veselijih “blago onom ko rano poludi pa mu zivot u veselju prodje”…. Ali kad se sve sabere i oduzme covjek je ipak sam sebi najveci neprijatelj. Treba nauciti zivjeti sam sa sobom, pa tek onda sa ostatkom svijeta.
Ja sam zensko, 37 godina, ali se do u detalje prepoznajem u Vasem tekstu. A prepoznajem i neke meni drage ljude. Hvala Vam za to! Mozda ce nekome pomoci da ne ucini isto kao Vas prijatelj ili moj prijatelj koji je u cetrdesetoj prerezao vene…
Svi prolazimo krize, razne krize, te kriza rata, te poslijeratna, pa tek nakon toliko godina shvatiš koliko ti fali osoba koju si izgubio u ratu, te kriza na poslu, pa kriza ako hoćeš da se dokažeš da možeš više, pa kriza kad pokušavaš da promjeneš neki sistem i tako sve u krug…Moramo da plačemo i da sebi priznamo da nam nije lahko, zaplačimo jedni zbog drugih, zaplačimo zbog naše sudbine, zatim obrišimo suze i potrudimo se ko nikad do sad u životu…Vaši tekstovi čovjeka natjeraju na razmišljanje o životu…