“Na putu” je besprijekorno precizan film. Jasmila Žbanić veoma jasno govori filmskim jezikom o životu u Sarajevu danas. To čini na tako dubok način da se to tiče svakog čovjeka bilo gdje na planeti. Zato je to veliki film, remek-djelo filmske umjetnosti XXI stoljeća. Jasmila promatra kritički i sekularizam njene glavne junakinje Lune i religijsku posvećenost njenog glavnog junaka Amara. U njenom fimu nema ideologije. Nema agresivne osude vehabizma, nema romantičnog veličanja sekularizma. «Na putu» je film o izboru koji pravi svako od nas, o posljedicama tog izbora i odgovornosti koju nosimo za svoje odluke. Sofisticirana berlinska publika je kao bez daha gledala film na svjetskoj premijeri na Berlinaleu. Tokom projekcije pitao sam se kakv će biti zaključak publike u prepunoj dvorane palate Berlinale Palast. Kada je film završio prolomio se snažan i dug aplauz. Bio je to znak da je film «Na putu» sa svojim suptilnim temama došao do razuma i emocija publike. A nije nimalo lako da mlada njemačka publika razumije zašto je Luna istjerana iz Bijeljine, a njeni roditelji ubijeni na kućnom pragu. I zašto je Amarov brat poginuo u rovu.
Teško je, vrlo teško, učiniti da američki filmski kritičari razumiju sve nijanse bosanske stvarnosti. Kada kritičar svjetski uticajnog «Variety-ja» napiše da je scena kod nene na bajramu impresivna, onda to znači da je sva kompleksnost jedne porodice bosanskih muslimana prenesena u onim značenjima za koje su mnogi od nas vjerovali da su suviše naši, lokalni, i neprenosivi. «Hollywood Reporter» jednako primjećuje tananost rediteljskog postupka Jasmile Žbanić. Kritičar ovog filmskog giganta kaže da život liberalne sekularne Lune ne izgleda nimalo sjajno dok se opija do nesvijesti u jednom sarajevskom klubu. I britanski kritičar u moćnom “Screen International” razumije duboka značenja njemu daleke kulture: “Jasmila Žbanić koncizno izražava šok čulne Lune nad Amaravom novim asketizmom. Ali, Žbanić, također, sa simpatijama donosi duhovnu privlačnost islamske muzike, govora i zajednice. Kroz scene u džamiji i u kampu, mi razumijemo zašto pjesma i molitva mogu pružiti utjehu Amaravoj uznemirenoj duši.“ Nije uopće jednostavno da ova ideja dopre do Londona. U tom gradu su muslimanski teroristi, bombama kućne izrade, ubili 52 Britanca, a više od 700 ranili. Neki od “islamskih” provjednika su i danas u Velikoj Britaniji jezivo agresivni, a u Afganistanu ginu mladi britanski vojnici. Ipak, film “Na putu”, u svojoj umjetničkoj snazi, donosi duhovnost učenja (fantastična scena u kojoj se uči sura Ar-Rahman) i islamske muzike, na način koji transcendira opravdani i neopravdani bijes Zapada, opravdani i neopravdani strah i sve predrasude. Istovremeno, u tom filmu, nema nikakvog sentimentalizma. Kada Bahrija, Amarov drug iz rata, sada vehabija ženi drugu ženu, k tome još maloljetnu, film je nemilosrdan prema tom činu.
Jasmila Žbanić fantastično uspostavlja i analizira ove teme. Ali one su samo dio jedne mnogo veće teme filma «Na putu», a to je: gdje je granica bezuslovne ljubavi? U toj temi prepoznaju se svi, bez obzira na filozofsku ili religijsku poziciju. I tu film postaje veličanstven. Tako ovaj film može da govori jednako snažno u Sarajevu, Los Angelesu ili Berlinu. Zastanimo, na trenutak, u Berlinu.
Berlin je mnogo veliki grad. Veliki je po površini; po broju stanovnika je skoro kao cijela BiH; po političkoj i ekonomskoj moći, jedan je od najjačih gradova na svijetu. Iz Berlina kreću potresi koji mijenjaju svijet. Tri puta je ovaj grad u prošlom stoljeću temeljno mijenjao svjetsku povijest. Berlin je, također, grad u kojoj njemačka visoka društvena klasa uspostavlja standarde evropskog luksuznog stila. Na primjer, jedno noćenje u otmenim berlinskim hotelima košta između 500 i 1000 eura. Takvi hoteli okružuju Berlinale Palast, spektakularnu glavnu dvoranu Berlinskog filmskog festivala. Berlin je i prestonica evropske pameti, umjetničkih pravaca i dobrog ukusa. Ostatak Njemačke ima, također, mnogo novca i izvanredne univerzitete, ali zna biti i banka kiča. Berlin je uvijek mudar, gospostven, odmjeren. U takvom gradu održava se jedan od najvažnijih svjetskih filmskih festivala. Na ovogodišnje Berlinale bilo je prijavljeno 4000 filmova iz cijelog svijeta. Od njih je samo 20 ušlo u glavni program. Berlinski filmski festival gledalo je ove godine rekordnih 300.000 gledalaca! Nekoliko stotina novinara, fotografa i televizijskih kamermana, svakodnevno su izvještavali širom svijeta o prikazanim filmovima. Međutim, svi ti novinari, ne mogu ni pogledati sve filmove, a kamoli pisati o njima. Centar festivala je za svakoga glavni program, a ostalo šta ko stigne i koliko stigne. Više od hiljadu reditelja, glumaca i producenata sa svih kontinenata dolaze na berlinski festival. Neki od njih su svjetske zvijezde, neki su legende filmske umjetnosti. Od svega ovoga čovjeku se pomalo zavrti u glavi. I onda, Jasmila Žbanić i njen film «Na putu» budu jedan od centralnih događaja Berlinalea! Teško je riječima opisati koliki je to uspjeh! Za bilo koga, svejedno kako poznat bio i iz kako moćne zemlje dolazio. A tek, ako dolazite iz male zemlje, jedne od najsiromašnijih u Evropi, koja je svijetu poznata najviše po tragediji, problemima i bijedi! Jasmila i njena ekipa okreću svijet naglavice. Jasmila je pobjednica Berlinalea 2006, nju filmski svijet sluša i od nje se očekuje. U njenoj ekipi su daroviti i pametni ljudi, besprijekorno elegantni, koji perfektno govore engleski jezik, poziraju stotini fotografa lako i šarmantno, odgovaraju na pitanja novinara relevantno i duhovito.
Snimiti film «Na putu» u Bosni i Hercegovini, steći tako visoki umjetnički status u Berlinu, biti tako superiorna u svjetskim medijima – to je neizrecivo veliki rad, fantastična ozbiljnost, temeljita priprema, izvanredna informiranost. Sve to ima Jasmila Žbanić. A prije svega ona je veliki čovjek.
Svaka čast Jasmili na radu u ovoj nemiloj kloaki ljudske civilizacije koje se naziva Sarajevo. Niti taj veliki svijet razumije Jasmilu i njen filmski izraz baš najbolje odn. sav napor koji je učinila da se distancira od problema i koliko je riskirala pri tome. Niti ova mala zatucana sredina divljaka, zvijeri i primitivaca koja se naziva lokalno stanovništvo Sarajeva shvata veličinu i uspjeh takvog poduhvata kao što je film “Na putu”.
Jasmila je napravila veliku grešku što odavno nije pobjegla glavom bez obzira iz ovog Sarajeva, jer njoj ovdje među čovjekolikim majmunima jednostavno nije mjesto. Ovdje ona samo može biti gurnuta unazad od ove sredine, pa čak i nastradati ako ikad nešto napravi što se nekoj prljavoj zvijeri ne dopadne.
Jasmila je prevelika za Sarajevo, a Sarajevo premalo za nju i njoj slične talente. Što prije ode u Pariz ili Hollywood – to je bolje. Da se dosada bavila problemima Amerike ili Francuske i pravila filmove o tome dobila bi par Oskara, a ovako joj ostaje da životari i pravi filmove o ljudima koje niko ne zanima i koji nikoga ne zanimaju, i još se bori za to.
BJEŽI JASMILA, BJEŽI ODAVDE IZ OVE RUPE I NE OKREĆI SE…
Eh, sada i ti ga precrni, Sarajlija. Po tebi trebamo svi izvršiti harakiri… Pogledaj kako je u Avganistanu, Iraku, Haitiju. Uostalom, kada bi svijetom životarile kukavice, ne bi nas ni bilo ni naše civilizacije.
Gosp. Pašoviću, odličan tekst o jednoj sposobnoj i hrabroj Bosanki kojoj je zasigurno stalo da svoje viđenje svijeta prikaže na najbolji način kroz film.
Lijepo, pozitivno, rijetko… Hvala Jasmili 🙂
aferim.
hvala Jasmili.
a bogami i tebi, Harise, na ovako lijepom tekstu, prepunom pozitivne energije, tako potrebne svekolikom pučanstvu bosansko-hercegovačkom.
extra tekst..drago mi je da bar između vas dvoje nema zavisti karakteristične za ove prostore…svaka čast na sve mu onome što radite gosp. Pašoviću…
jedva cekam da pogledam film! zetru cu preskociti jel mi je nekako premasovno, cekacu dok dodje u obicna kina:))
Jednostavno Sarajlija-ne mogu se na zor praviti dobri filmovi…pravi umjetnik ne bira teme, nego one biraju njega…
Čestitke Jasmili,mi vjerujemo u nju i to smo očekivali.A veliko je.Hvala gdinu Pašoviću na dobrom članku,(sve redovno čitam).
Moj stav na komentar Sarajlije je :Jasmila je djete ove sredine iz nje crpi teme(kojih”možda”nema u Parizu)a naš svijet i pogled na svijet-približava Evropi i šire.
U svakom slučaju dobra kombinacija.
Izlagati Jasmilu i naše ostale talente da joj pukne srce od sikiracije hoće li ili neće napraviti novi film i hoće li ili neće imati novac okrutno je i nehumano. Na treba nam tragedija kao kod tragično preminulog Benjamina Filipovića !
O čovjekolikim majmunima iz BiH treba da se brine policija i vojska neke jače države, i da ih mrakovi jedu, a ne da se o njima neki filmovi prave.
Gospođo bosanski oprijedjeljena – GDJE VI ŽIVITE ?
Sarajevo je ratna zona u kojoj se ljudi premlaćuju i ubijaju svaki dan. Ovaj grad je evropski Mogadiš. Ako vas i članove vaše porodice još nisu pretukli, opljačkali, ranili ili ubili,ne znači da neće vrlo skoro.
BJEŽI JASMILA, BJEŽI ODAVDE IZ OVE RUPE I NE OKREĆI SE…
Sarajlijo, najgore je to, što čovjek gdje god ode ,sve svoje sa sobom nosi, pa tako ni od svoga mozga ni od sebe samog, pobjeći ne može.
Nekom je tjesno u petosobnom stanu, a neko se opet dobro osjeća i u garsonjeri u ovoj rupi .
Jasmila je produkt ove sredine i ona u toj vodi očito dobro pliva, ne žali se.Inteligentna žena.
Čovjekolikih majmuna ima na cijeloj planeti,naš um ih stvara naše oči ih vide ili ne vide. Možda bi malo vlastite duhovne higijene koristilo za širenje pozitivnih vibracija, otrovat češ se vlastitim otrovom a truješ i nas .
BJEŽI SARAJLIJA,BJEŽI ODAVDE,IZ OVE RUPE I NE OKREĆI – JEDVA TE OVAKO OTROVNOG ČEKAJU U TOM VELIKOM ROMANTIČNOM SVIJETU .
jednostavno sarajlija, ti nisi nigdje bio dalje od ilidze…svugdje na svijetu ima nasilja i kriminala, kako u sarajevu tako i u bagdadu,berlinu,parizu..ako si ti napacen covjek onda ti nije grad kriv nego trazi psihatora,mozda ti on pomogne…jasmila i njoj slicni ljudi ce donijeti ovom gradu pobjedu nad primitivizmom u ovom postratnom sarajevu!
postratno sarajevo je bilo od 1996 do neke 2000. Prelagan izgovor za aktelnu situaciju u gradu koji se prostire malo dalje od Marijin dvora.
Pozdrav Harise,
Ja se nadam da ce se film svidjeti i ditributerima od kojih zavisi da li ce biti prikazan u kinima u Evropi, ali i sire.
Nije bitno kako nas tim izgleda na tepihu, ili da li pricaju dobro engleski, bitno je sta film pokazuje, ko ga pravi i sa kakvim osjecajom ostavlja ljude kada napuste kina. Nadam se da ce ponoviti uspjeh koji je imala sa “Grbavicom” kao i da ce doci u evropska kina ali i sire.
I lijepo si napisao da je najbitnije sto je Jasmila covjek, to zaista jeste najbitnije.
A Berlin je grad sa dusom,i bez novoizgradenog dijela, gdje se festivali odrzavaju, i bez svih skupih hotela i novoizgradenog luksuza.
Berlin je takode grad gdje mnogi ljudi danas traze svoj identitet,i to ga cini posebnim i drugacijim od mnogih drugih metropola. Berlin je zaista nesto posebno.
Pozdrav sa sjevera
varaš se, Sarajevo se prostire u nedogled. od Baščaršije do Marsa, i nazad, i tisuću svjetlosnih godina na sve strane ovog malog dunjaluka. jer Sarajevo je gigant.
duša, srce i oči su mi puni Sarajeva i ne dam ga nikome. nikada.
izgleda da nisi shvatio poentu pa ti predlazem, da izmedju Bascarsije i Marsa, malo predjes malo dalje od Marijin dvora i da napunis i dusu i srce i oci dunjalukom. Poenta je bila da se taj “primitivizam” ne moze pobijediti (kao sto misli gost 6317) od slatkog coseta do coloseuma. Tako da kada ga ti ne das nikome, bujrum…do pobjede.
Jako mi je drago sto film nije antivehabijski kako su se neki pojedinci nadali,vec sto razbija mnoge predrasude o tim ljudima(kojima se trenutno u BIH cini velika nepravda,a svi oni lafo “antifasisti” sute kao zaliveni)
Suljo 22,
Pošovani Haris istina nije snimio film, ali je bio PROFESOR onima koji su snimili filmove , pa za to čak i dobili nagrade :Tanović Oskara ,Jasmila medu .
Valjda mu to daje pravo da napiše ovaj lijepi tekst i da se sa nama raduje uspjehu.
Kažeš i ti bi mogao tako napisati a da nisi ni bio tamo u Berlinu ,ha,ha,…
I ja moj Suljo ponekad pomislim da bih mogla biti Sharoun Stoun ali se onda pogledam u ogledalo…
zahvaljujem ti Jasmila na svemu što činiš za Sarajevo i BiH i upućujem saučešće povodom majčine smrti.
i tebi Harise još jednom hvala na lijepom tekstu.
Neka je rahmet Almi Zbanic,majci nase Jasmile..inna lillahi we inna aleyhi radziun-svi smo Allahovi i njemu se vracamo,
Hvala Harise za odlican tekst i nadam se da cu uskoro pogledati film..
Jasmili cestitke za sve sto je do sada postigla…!!!!
pozdrav iz Australije, Dragan
…hvala za ovaj odlican i sto je jos bitnije s razlogom pozitivan post…konacno nesto sto covjeku daje snage i razloga za optimizam…
Mene je malo strah da Haris Pašović misli ozbiljno sve što je napisao!