O njihovim životima saznajemo kao što saznajemo o životima naših prijatelja. Amar voli da popije koju čašicu više. Tada pjeva s rajom u kafani. Luna voli svoju nenu. Amaru su roditelji ubijeni u ratu. Luna i Amar ne mogu imati djece. Lunini roditelji su ubijeni, a ona, nena i dedo su prognani iz Bijeljine. Amar je u ratu bio borac. Amarov brat je bio borac, ubijen je u ratu. Tako, malo pomalo, postajemo dio njihovih života, a oni dio našeg života. Što vrijeme više prolazi, razumjemo sve više i tu mladu ženu i tog mladog muškarca, a oni se razumiju sve manje. Postaje nepodnošljivo, volimo ih oboje, kao što volimo prijatelje, i kad su samo dragi i jednostavni, i kad ne odobravamo sve njihove postupke, i kad oni naprave nekakvu glupost.
Film «Na putu» Jasmile Žbanić pogodio me je kao da se radi o ljudima koje poznajem. Ili, da budem iskren do kraja, kao da se radi o meni samom. Pitam se, i pitam se ponovo – šta je to tako uzbudljivo u ovom filmu? Nema jednostavnog odgovora. Scenario, režija i glumci; fotografija, montaža i muzika – sve je tako jednostavno dobro, tako suptilno, obično-neobično, jasno i mistično… To je duboko misaon film, i duboko osjećajan film. Film «Na putu» me je opustio na početku, odmah zatim fokusirao i ja sam mu se zatim predao, jer sam mu povjerovao, jer me je ispunilo to poštovanje koje film ima prema svojim likovima, događajima o kojima govori i, što rijetko osjetim u kinu, taj film mene poštuje kao gledaoca. Kod Jasmile Žbanić nema ideologije, nema rediteljske samozaljubljenosti, nema pokazivanja koliko je rediteljka zanimljiva, inteligentna, luda, vješta. Rediteljka je u ovom filmu prisutna onoliko koliko treba, pravedna prema svojim likovima, suosjećajna bez sentimentalnosti. Film «Na putu» je magija rediteljke koja je ljubavnica istinitog.
Postoji jedna scena u filmu u džamiji, kada Amar sluša svog ratnog prijatelja Bahriju kako uči suru Ar-Rahman. Scena traje dugo, snimljena je i montirana veoma jednostavno. To je scena koja u svojoj emocionalnoj, misaonoj i metafizičkoj dimenziji, filmski izražava jedno kompleksno stanje svijeta kojeg smo svjesni, ali ga ne umijemo objasniti. To je ono stanje u kojem prepoznajemo šta je Ludwig Wittgenstein, jedan od najvećih filozofa XX stoljeća, mislio kada je rekao: «Zaista, postoje stvari koje nije moguće izraziti riječima. One sebe manifestiraju. One su ono što je mistično.»
Majstorstvo rediteljke Žbanić inspirira glumce u ovom filmu. Oni su sigurni pod njenim vodstvom i kreiraju svoje uloge suptilno i pametno. Izvrsni su u epizodnim ulogama Mirjana Karanović, Luna Mijatović, Izudin Bajrović, Jasna Berry, Vanesa Glođo, Jasna Žalica. Marija Kohn igra nenu sa snagom i krhkosti koje nas istovremeno potresaju i ohrabruju. Sebastian Cavazza glumi Amarovog druga Dejana odriješito, u kratkom vremenu stvara čovjeka koji je uravnotežen, realističan i pomalo razočaran svijetom. On od tog svijeta baš ne očekuje previše, ali ga taj svijet još uvijek zna loše iznenaditi. Nina Violić kao Lunina drugarica Šejla, donosi neku duboku tugu života u Sarajevu. Ona je naizgled snažna, mada zapravo, neispunjena, svjesna «nepodnošljive lakoće postojanja». Ermin Bravo je brilijantan u liku Bahrije, Amarovog suborca iz vremena rata, sada vehabije. Bravo nam približava jednog zatvorenog, tragičnog čovjeka. Taj čovjek snagom volje i odlučan da ne bude nikada više izdan i ponižen, gradi jedan utopijski svijet. Gotovo očajnički, on gradi zaštićeni prostor neke čistoće, potrebe za redom i poštenjem. On se prepušta duhovnosti u kojoj pronalazi ljepotu, ali ponesen svojom idejom, ne shvata da je prešao granicu razumnog.
Leon Lučev u ulozi Amara i Zrinka Cvitešić u ulozi Lune su kreirali nešto što u potpunosti obuzme čovjeka, oni glume tako što nas diraju ispod kože. Luna Zrinke Cvitešić privlači i odbija, volim je i nervira me, boli me njen problem i ljutim se što ne shvata Amara. Onda shvatim, da je ona samo filmski lik i da nije normalno da reagujem kao da je stvarna osoba, neka moja drugarica. Pa, onda shvatim da me je to glumica zavela svojom umjetničkom moći i prepuštam joj se da me vodi na nevjerovatno uzbudljivo putovanje u kompliciranu ličnost jedne očaravajuće mlade žene.
Leon Lučev je u ovom filmu moj brat. Uznemiruje me koliko poznajem tog Amara. Boli me njegova bol i boli me što ne znam da mu pomognem. Lučev je u ovoj ulozi stavaraniji od realnosti. Snagom svog umjetničkog genija on izražava dubinu ljudske prirode tako da shvatamo zašto je gluma više i manje od života.
Christine A. Maier, direktorica fotografije, je besprijekorna. U perfektnoj mjeri ideje, emocije, kompozicije, kolora, oštrine i kretnje, Christine A. Maier daje našem umu jasan pogled na jedan složeni svijet. Ne više od onog što oko može vidjeti. Ne manje od onog što pogled može podnijeti.
Scenografi Lada Maglajlić i Amir Vuk, kostimografkinja Lejla Hodžić,
montažerka Niki Mossböck, kompozitor Brano Jakubović i tonski dizajneri Igor Čamo i Lars Ginzel, izvrstan su umjetnički orkestar koji u ovom filmu stvara harmoniju ozbiljnosti, ali i igre. Nevidljiv, a prisutan u svemu je producent Damir Ibrahimović.
Jasmila Žbanić je sa svojim sardnicima napravila genijalan film koji nas podsjeća da smo ozbiljni ljudi, da je istina dobra i važna, a ljudsko razumjevanje nezamjenjivo. Rediteljka Žbanić je opet fascinantna. Ona svojim djelom i svojim životom dokazuje da umjetnici ne smiju imati predrasude, da je naša dužnost da govorimo istinu i da je umjetnost oblik stvarnosti koji je suštinski i estetski i demokratski.
Vidi se da ste fan filma 🙂 tako lijepo ste to opisali. Aferim ! i srdacan pozdrav
predivno.
svaka čast.
od danas redovno citam Vas blog! svaka cast, gospodine Pasovicu! 🙂
dobro, svima nam je jasno da se Jasmili uvlacis u dupe…
Film mi se nije dopao. Pravolinijski šablonski linearni TV filmić bez iznenađenja od jedne ultra-početnice u svijetu filma, što joj ne treba zamjeriti, jer se filmski zanat peče velikim radom, talentom i snimanjem, što Jasmili sve živo fali, a ne sporadičnim snimanjem filmova kad se ima novaca.
Nije ni čudo da nije dobio nagradu u Berlinu, i neće dobiti nijednu svjetsku značajnu nagradu, ako i mi kao susjedi Srbi ne počnemo organizovati seoske festivale pa sami se ne dodjeljujemo nagrade, ili neki se alternativni festival ne smiluje pa po nekoj direktivi da nagradu.
Film Grbavica je kao Tanovićev film dobio ČISTU političku nagradu i u ime obilježavanja bosanske tragedije, i nema veze sa kvalitetom rada ovo dvoje naših filmskih i karakternih šalabajzera.
Neko spomenu u prethodnom unosu u ovaj blog, da Jasmila ode iz Sarajeva. Ma kakva Jasmila, na Zapadu ne bi mogla ni kafe u velikim stidijima da raznosi, a nekamoli da snima filmove.
Takvih ženskih šalabajzerki wannabe režiserki pun Zapad, pa ne pušta se svakoj budaletini da snima filmove. Skupa je to igračka.
Samo da dodam da ovo nije Haris Pašović pisao, mada misli isto, jer je još bolje poznaje od mene, al evo ja ću umjesto njega, jer je pogan vakat da se istina kaže. Nazdravlje !
@Jacky Chan
“Nicija Zemlja” je odlican film, i ti tu mozes samo kao slonic Dambo usima mahati…
Kinematografija u RS nije moguca, filmovi ne nastaju u nacional-socijalistickom okruzenju. Svijet ne ljubi one koji se hvalisu genocidom.
voljeti filmsku umjetnost i znati pisati kao Haris moze samo mnogo inteligentan covjek.
Ljudi predimenzioniranih frustracija govorit ce o tome – da li je film korektan sa politicke, religijske ili nacionalne tacke gledista. To je najgore sto se moze dogoditi ovom filmu. onda mu je bolje da nije ni nastao.
Na putu toliko istinito oslikava nasu stvarnost (stvarnost vecine nas, stanovnika ovog grada i zemlje), ono sto je oko nas i ono u nama samima da me duboko potreslo.
nakon Jasmile sebi postavljamo pitanja, film je stoga sjaaaaaaaaaaaaajan!!!!
ne znam ko je ovdje predimenziniran stvarno? Naj ovaj, naj onaj, u naj ovome, u naj onome
Iako nisam još pogledala film “Na putu” vjerujem da je sjajno oslikao našu stvarnost. Zatvarti oči pred istinom je najveći problem čovječanstva.Potpuno sam uvjerena da je film sjajan ,jer je tako rekao-napisao Haris Pašović,jedan od najkompetentnijih lićnosti za komentar filmske,dramske i slićne umjetnosti.Kod nas se uvijek nađe neka budala koja mora popljuvati i najsjajnija djela bilo koje branše.Naša ti sredina sve može oprostiti ali uspjeh i iznadprosjećnost NIKAD. Zato nam takvi sjajni talenti odlaze vani da bi mogli izraziti svoju genijalnost -NAŽALOST.
pogledao sam film. trudim se da pogledam svaki nas film u nadi da cu naici na dijamant. ovaj to nije bio. tema je isuvise teska i kompleksna i mislim da jasmila nije uspjela da se izbori sa tim na pravi nacin. daleko od toga da je akcenat na ljubavnoj prici (iako mnogi ne misle tako). prica je iskljucivo o predrasudama, razlikama, “stranim ljudima” u ovoj nasoj maloj zajednici. ne znam sta je jasmila pokusala sa ovim filmom. da mi razbije predrasude? da pokaze dvije extremne situacije jedne sredine? mene nije uspjela ubijediti. o vehabijama i dalje imam isto misljenje kao sto sam ga i imao. ali da se vratim konkretno na sam film i reziju. dosta minusa je tu bilo. dijalozi jako povrsni i neubjedljivi. soundtrack koji se ne uklapa u scene. dvoje mladih ljudi od kojih je jedno izbjeglica, kojoj su roditelji ubijeni, zive na najelitnijoj mogucoj lokaciji u sarajevu??? rucaju u skupim restoranima u gradu??? redovni su na raftingu i u klubovima gdje se mahnito plese do zore??? to je kao bio prikaz svakodnevnice u sarajevu??? prikaz prosjecnog mladog para? ali najvise mi je zasmetalo sto je kljucni dio filma, kada se amar preobrati, prikazan potpuno mlako, neuvjerljivo, bez nekog stvarnog razloga. nije napravljen dobar uvod u karakter. nije napravljena dovoljno dobra prica oko amara koja bi me ubijedila da shvatim zasto je to odlucio. nigdje nije bilo moralne dileme, unutarnjeg sukoba, previranja, ocaja, trenutka odluke. sve je prikazano jako povrsno. i taj njegov alkoholizam mi nje prikazan realno. covjek je dobio otkaz! da li je to jedini razlog da doneses najvecu odluku u svom zivotu? ako nije jedini, zasto drugi razlozi nisu prikazani? znam par “urbanih” ljudi koji su ucinili isto ali nikad ih nije jedan razlog naveo na to. morali su imati predispozicije za to. gubitak vjere u sve ostalo. i nisu (kao i vecina) to ucinili radi duhovnog prosvjetljenja vec iz agonije i ocaja. i jos scena koju vecina nije ni primjetila – luna seta ulicom i onako sasvim slucajno u dvije sekunde u kadru se nadju jedna pokrivena zena, dvije casne sestre i dvije djevojke u mini suknjama. prikaz multietnickog grada “onako slucajno”. ovaj grad to odavno nije. kada se najmanje pricalo o multietnicnosti – on je to najvise bio.
i jos da pohvalim sjajnu glumu ermina brave i dobro naucen akcenat zrinke. ipak mislim da je velika steta dati jasni zalici onako malu ulogu
potpis, 22ljosu. samo, takav nece donijeti pare.
svejedno, da ga hoce vise snimiti, ali ne kano
onaj katastrofalni “duhovi sarajeva”.
dijelimo utiske g.pasovicu,
al sta cete kad nas covjek,uglavnom, ne moze podnijeti tudji uspjeh,i sam pokusaj da se nesto uradi docekuje na noz,udobno zavaljen u imaginarni svijet(“ja da hocu,mogao bih 100 puta bolje…”)i u nerad ,a kriticki duh mu se budi 100 na sat cim bilo ko nesto uradi…ovi wannabe kriticari…ccccc
Negativne kritike amaterskom filmu Žbanićke nisu legle od mene, već od svjetskih kritičara i znalaca. Meni se samo film ne dopada kao krajnjem konzumentu filmske umjetnosti, kao što mi je loša bila i njena Grbavica.
Ja nisam režiser, pa ne mogu da se takmičim sa Žbanićkom, ali ono čime se bavim me stavlja u red svjetskog standarda onog što radim. Da je Jasmili da bude ono što sam ja i slični u svojoj struci.
Nisam ljubomoran, ali ako je nešto nekvalitetno, neću sad nazor da falim ako je žena iz BiH. Na čemu da joj zavidim… na poslu u kojem je amater, na izgledu ispijene manekenke, na mužu medi brundi ????? da prostite haj,ba,ne zajebajite…
Nasa,moja bosanska kultura je nesto puno puno vise od jednog filma,i nesto puno dugovjecnije i starije,i dragocjenije od jednog filma,tako da jedan film nikada nece i nemoze prestavljati kulturu i tradiciju jednog naroda,ali jedan ili neki film moze biti jedan insert iz zivota ljudi tog naroda kao sto je i ovaj sudbina dvoje ljudi samo,ali treba reci da neke stvari su na ruzan nacin uradjene u ovome filmu,kao i u mnogim drugim filmovima.
Gledala sam juce film i stvarno je super.
Jackie Chan konzumiraj i dalje Jackie Chana i sl smece. Prava Umjetnost se ne konzumira…
P.S. neki mi instinkt govori da si zensko
Pozdravio bih komentar Gosta 133. Pogledao sam film i bio zapanjen površnoću likova i dijaloga! Zar tako dvoje odraslih ljudi raspravljaju ozbiljne životne probleme i pitanja? Čovjek dobije suspenziju zbog alkoholiziranja na poslu(i to ne bilo kakvom poslu, kontrolor leta) i jednostavno kaže,parafraziram: “J#biga, zeznuo sam.” Zatim čovjek nađe posao kod vehabija i kaže, opet parafraziram: “Odoh malo da se odmorim.” Koja bi to ženska osoba pustila svog partnera kod vehabija “malo da se odmori”. Bez neke veće rasprave, ma bez ikakve rasprave. Kod vehabija?! Stvari su postavljene u filmu kao da su oni bezazleni, kao da se o njima baš i ne zna toliko. Agresivna struja saudijskog islama koji pljuje po pradjedovskoj tradiciji islama koji egzistira u BiH.
Čovjek ne mora biti biti vjernik da bi znao neke stvari, niti ja ovo govorim sa vjerskog aspekta, već iz pozicije neutralnog posmatrača koji se informisao usput o nekim stvarima koji nas okružuju, kao što su trebali biti informisani i likovi iz filma.
Citiram Gosta 133:”Dvoje mladih ljudi od kojih je jedno izbjeglica, kojoj su roditelji ubijeni, žive na najelitnijoj mogućoj lokaciji u Sarajevu??? Ručaju u skupim restoranima u gradu??? Redovni su na raftingu i u klubovima gdje se mahnito pleše do zore??? To je kao bio prikaz svakodnevnice u Sarajevu??? Prikaz prosječnog mladog para?”
To me je pravo zabolilo. Možda to ne smeta publici Berlinskog festivala, ka ni činjenica da se glumci nisu potrudili oko akcenta, iako im je to posao(da me ne shvatite pogrešno ne mislim da su loši glumci, samo se nisu potrudili).
Sve u svemu razočaran sam, a onda ovakva recenzija. Ašćare! Gospodine Pašoviću, možete vi i bolje od od jednog uvlakačkog hvalospjeva u desetercu.
nisam gledao film niti imam namjeru. najava za film po mome ukusu je morbidna: VEHABIJSKI PORNO URADAK! to je sve sto mozemo shvatiti iz najave filma.
on ili klanja, ili guzi ili ona dahce? i to redateljka smatra emocijom? i to je najava filma. ZATO TAJ FILM NE ZELIM NIKADA GLEDATI. jer ismijava islam, koliko god se to nekome svidjalo ili ne svidjalo ovi urbani prostori od sarajeva pa nadalje nastaju sa islamom i nije nikakvo cudo ako neko klanja, a ispade da je strasno cudo.
drugo, od vehabija kakav god oni problem bili, a stvarno jesu, oni se iskljucivo (zlo)koriste za potrebe redateljke i njezine redaljke.
mozda su redateljka i redatelji htjeli napraviti nesto kao cudno, pa mogli su napraviti BAHTA JASMILU, BAHTA HARISA BAHTA BRAVU I zajebavati se sa njima koliko zele. djeca ce sutra misliti da su vehabije stvarni problem u bih bile, a ne cetnici. i koliko god nasi umjetnici pricali da je ovaj stav glup, taj njihov potez viska nas umjetnicki ubija.
zato nakav lik, sam samcat, moze u sred sarajeva na dan drzavnosti zakljucati salu, ugasiti svjetlo i blokirati dan nezavisnosti drzave????? treba li spominjati ejuba ganica i sli. primjere.
mi smo kao zeljni umjetnosti????? pa po tanovicevom fimu sam sebe zapitas kako poce rat, ko sta radi, sta se desi???
a bio sam cijeli rat u sarajevu?
neko ce reci pa imas remake…jbao vas remake po sred umjetnicke glupe tintare…poenta je da bosanac na kraju izvrsi kao samoubistvo, al to se kao ne zna……
sta zelim reci…..kakav ste kurac vi umjetnici…..vi ste fuj….
vis te moralna bijeda, koja kao nastoji napraviti potez viska….vi ste jad i bijeda……klasicni klosari
p.s. izmedju ostalog promocija ovog filma je bila klasicni predizborni skup sdp-a.
tako se moglo glasno slusati j..b…nje majke muslimanima, vristanje i gotovo horsko hroktanje napaljenih KOMUNISTICKIH VEHABIJA.
sramotno me sto sam se i sam MORAO sluziti poganim rijecnikom, ali nisam ja kriv kada je kod vas umjetnika danas to dokaz emocije.
NOSI SE HARISE I TI I BAHTAJASMILA I SVE KOMUNISTICKE VEHABIJE U 3PM
@Gost_5058
Hoćeš da se upoznamo da vidiš da nisam žensko. 🙂
Citiram: Ona svojim djelom i svojim životom dokazuje da umjetnici ne smiju imati predrasude, da je naša dužnost da govorimo istinu i da je umjetnost oblik stvarnosti koji je suštinski i estetski i demokratski.
Gospodine Pašovicu mogu li Vas (u ovome persiranju možete osjetiti distancu, tačnije kanjon,koja nas dijeli) priupitati, ali da odgovorite, hoće li ikada iko, ikad, ikakav umjetnik, barem malo govoriti stvarnu istinu? Hoće li ikada, iko,snimiti film o četnicima, planiranom pokolju, planiranim silovanjima?
Gdje se rađa ta Vaša strahobalna potreba da očiglednim zanemarivanjem stvarnosti. Znate li kako boli bilo kojeg bh građanina to odsustvo od realnosti u djelima naših umjetnika? Znate li kako BOLI? Stvarno mislim Da ste Vi (kao i Danis, Mustafić a u ovome slučaju i Jasmila)egocentrični manijaci, koje samo zanima šta će reći tamo neki svijet i tamo neki žiri. Treba imati hrabrosti pa tražiti novac od raznih ministarstava da se snimaju svakojake samoljubive i sebične gluposti. Izgradite svoju neku, zamišljenu istinu, da bi ismijavali ljude? U cijelosti odurno. Gadite mi se.
I koliko god vehabije predstavljale problem u ovoj našoj maloj zajednici, oni nisu ni slovo p od problema. Primjer imate u G. Maoči gdje je 650 policajaca u cik zore, ne kucalo, nego provaljivalo vrata kuća, i svako malo dijete, žene i bebe čak imale su uperenu i naslonjenu cijevku na čelu. Pitam Vas hoće li se roditi u ovoj zemlji umjetnik da ispriča jednu takvu stvarno istinitu priču ili će pare za filmove dobijati isključivo islamofobični evropski i četnički dupelisci? Jer, koliko god ti ljudi iz Maoče nama bili nejasni, i mi smo njima, jer kako rekoše oni su se povukli iz gradova u samoću sela. I evo nema nikakvih dokaza protiv njih. Opet, sve i da su planirali zločine, a nisu, ljudi se povukli u osamu sela, oni to nisu učinili za razliku od učinjenih zločina po Bosni. Ili, meni se to čini da je bilo planiranih silovanja, ubijanja, Srebrenica, Dretelja, Omarskih?
Pa Vas još jednom pitam da li će ikada iko snimiti film o stradanjima u Bosni i stvarnoj slici Bosne? Bez da je šupak kakvi ste svi odreda što ste snimali filmove.
Slažem se da je promocija bila predizborni SDP skup i publika je bila očajna. Stid me je bilo s kim živim u ovome gradu. Tu je taj jaz, Vi ste bili ponosni.
I tačno je, da se čulo i psovanje, i vrištanje, debilu, kretenu. Ne znam zašto me to podsjetilo na Kabul i vehabijsko vješanje televizijskih aparata? Vjerojatno što su na sceni bili ista vrsta ljudi samo su ovi ovdje crveni monstrumi počev s gradonačelnikom najljepšeg grada na svijetu.
Poštovani profesore, vjerujem da ćete reći kako smo zlobnici koji se više ne znaju radovati “našim” uspjesima, ali nas, za početak, ubijedite da je ispravno “izvještavati” za “Dnevni Avaz”, a istovremeno objavljivati i kolumne na Sarajevo-x. Ne možete me uvjeriti da su u pitanju “sitnice”; tom svojom odlukom, možda ponajviše, držite “čas” svojim studentima i onima koji vas poštuju (ili su vas poštovali).
P.S. Kritika ZA film ili filmska kritika? Ili uopšte nije kritika? Vi odlučite.
Da je našoj Bosni više ljudi kao što ste Vi! Pozitivni, obrazovani, samosvjesni..
U Evropi, ma kakvoj Evropi, u svijetu nam kraja ne bi bilo!
Ma kakvom svijetu, univerzumu bona! Galaksiji!!!
Nemojmo sada Harisa stavljati na stub srama da je dupeuvlakač i neki izuzetak u tom smislu.
Sav tzv. akademski establišment u Sarajevu je nešto najljigavije na svijetu, i većih pokvarenjaka i ljigavaca na svijetu nema. Pa ne bi Haris bio profesor na Akademiji da je imao obraz i kičmu !
Da ih sutra na kamione natovare i npr. u Omarsku odvedu (zajedno sa članovima užih i širih porodica) i ne bila prevelika šteta.
Veoma interesantan blog 🙂
Posjeti i ti moj: http://pomoziebih.blogger.ba/
“genijalan film” “remek djelo filmke umjetnosti XXI stoljeca”
Film je tanak da tanji ne moze biti.
Da je neko sa kim nisi raja napravio ovaj film pisao bi da je film los kao sto i jeste.
Pašović i Žbanićka insistiraju na tome da se radi, zapravo, o ljubavnom filmu – o filmu odnosa dvoje mladih ljudi. Pašović ide čak do svrstavanja ove posljednje u “bezuslovnu”. Mi bismo, ako je to tako, trebali navijati za njih, trebali bismo čvrsto vjerovati u taj odnos trebalo bi nam biti žao kada dolazi do ideološkog raskola između njih (a i to je neuvjuerljivo šest mjeseci suspenzije i Amar hop'la odluči da je Vehabizam njegov životni izbor i put). Osim dvije eksplicitne scene seksa i one jedne ispod tuša, ja nešto nisam taj odnos doživjela kao bezuslovnu ljubav (naravno ni scene koje spomenuh nemaju ništa sa ljubavlju). Ne vjerujem im da se vole i nije me briga svih 100 i ne znam koliko minuta šta će to sa njima da se desi. Jesu li na različitim putevima, ovakvim ili onakvim, razni kritičari nas upućuju i objašnjavaju šta je pisac htio da kaže, al džaba, ništa od svega toga “Na putu” ne prikazuje. Pa onda tragedija izbjeglica, stradalnika rata? Bolje bi bilo da sa ovom tako ozbiljnom temom i nije bavila, jer i to je površno uradila – Nena poželjela ruže iz bašte al’ ne bi ni zašto na svijetu nazad u Bijeljinu, Luna u neninom krilu, patetična scena a efekat bedan!!! Luna pred kućom u Bijeljini, nigdje ruža ni na mapi! I scena sa curicom koja sada živi u njenoj kući – to već prelazi u kič. A onda kuliminacija, silna želja da ostane trudna…Umjetna oplodnja…Iznenadna scena kao i ona u Bijeljini, kada se Luna skvrči kao foetus, valjda smo trebali mi siroti gledaoci pomisliti da Luna silno želi to djete, al ne lezi vraže, kada je ostala trudna tada zapravo ONA TO NE ŽELI!!! Ako si sama srećo sklupčala, ako ne vjerujemo, kako ne vjerujemo u tu tvoju ljubav prema Amaru, ako je ona definitivno kako jeste daleko od “bezuslovne”, ako niko od njih dvoje nije spremno ni na najmanji kompromis a nije ( o žrtvi da ne pričamo), ja stvarno ne znam o čemu ovdje pričamo – o nijemom oslikavanju stravične postratne traume kod mladih koji ne znaju ni gdje su ni kamo su pošli – pa jesu li obavezno lišeni i svih emocija? Nisu reći će Pašović, pa zar ne kaže Amar triput volim te Luni? Aha, e baš! U kakvom staklenom zvonu živite? Zašto nam servirate nejestiv obrok? Zar je sve u novcu, zar nismo zaslužili bolje kao društvo koje upravo nesumnjivo živi traumu, zar ne bi bilo fer ne suočavati se, na kraju krajeva sa ovako golemim pričama kada ste već tako bezobrazno prepotentni i netalentovani???
prelijep ljubavni film, hvala Jasmila
Prelijep film s dušom, baš kao i Grbavica
Ako želite vidjeti kako je Zrinka Cvitešić (Luna) izvrsna glumica toplo preporučam hrvatski film “Što je muškarac bez brkova”. U njemu također dvostruku ulogu igra i Leon Lučev (Amar). Garantiram izvrsnu zabavu i Zrinkinu fantastičnu glumu 🙂
Žao mi je što smo kao nacija emoscionalno siromašni, što je po meni gore i strašnije od materijalne neimaštine.Film je predobar, jako mi se dojmio i jako sam bila tužna nakon njega.Realno prikazivanje situacije i prouka samog filma da smo svi mi naputu i da putujemo…nakon filma sam čula raznih komentara…tipa Hrvatica kaže ” pravi nacionalstički fima”…nakon toga ” moglo je vala biti više naših glumaca”…dokaz da glupost, nepismenost, neznanjene vladaju našim krajevim.Jasmila je jedna rijetka žena koja je prije svega hrabra, a hrabrost je tako rijetka na ovim krajevim.Čestite i ponosna sam što znam da takva osoba diše zrak i postoji, daje mi nade da će biti bolje.Čestitke od srca.
“Žao mi je što smo kao nacija emoscionalno siromašni” – kaže se “duhovno siromašni” a nacionalizam proizilazi iz rečenice “jedna Hrvatica reče”, da je rekao Bošnjak to kao ne bi bio dokaz nepismenosti(navod)! A problem filma jeste manjak hrabrosti odn. potpuno njeno nepostojanje (između ostalog).
Hvala!