JEDNOSTAVNO SARAJLIJA, PETNAEST GODINA POSLIJE

Prvi komentar na tekst “Jedna ozblijna Bosanka: Jasmila Žbanić” na mom blogu bio je ovaj:

“Svaka čast Jasmili na radu u ovoj nemiloj kloaki ljudske civilizacije koje se naziva Sarajevo. Niti taj veliki svijet razumije Jasmilu i njen filmski izraz baš najbolje odnosno sav napor koji je učinila da se distancira od problema i koliko je riskirala pri tome. Niti ova mala zatucana sredina divljaka, zvijeri i primitivaca koja se naziva lokalno stanovništvo Sarajeva shvata veličinu i uspjeh takvog poduhvata kao što je film “Na putu”. 
Jasmila je napravila veliku grešku što odavno nije pobjegla glavom bez obzira iz ovog Sarajeva, jer njoj ovdje, među čovjekolikim majmunima, jednostavno nije mjesto. Ovdje ona samo može biti gurnuta unazad od ove sredine, pa čak i nastradati ako ikad nešto napravi što se nekoj prljavoj zvijeri ne dopadne.
Jasmila je prevelika za Sarajevo, a Sarajevo premalo za nju i njoj slične talente. Što prije ode u Pariz ili Hollywood – to je bolje. Da se dosada bavila problemima Amerike ili Francuske i pravila filmove o tome dobila bi par Oskara, a ovako joj ostaje da životari i pravi filmove o ljudima koje niko ne zanima i koji nikoga ne zanimaju, i još se bori za to.

BJEŽI JASMILA, BJEŽI ODAVDE IZ OVE RUPE I NE OKREĆI SE…”

Komentar je bio potpisan sa “Jednostavno Sarajlija.” Ovo nije bio jedan od onih besmislenih ispada na koje ponekad naiđemo u komentarima na razne tekstove. U ovom komentaru postoji jedno cioranovsko osjećanje. Emil Cioran (1911-1995) bio je filozof koji je iz rodne Rumunije emigrirao u Francusku. U svojim djelima on ispituje poziciju da su ljudi jedni drugima neprijatelji, da smo kao vrsta bolesno zavidni, zlobni, cinični, surovi. On govori kako smo suštinski šovinisti, sebični, beznadežno prosti, opsjednuti sobom, netolerantni. Cioran kaže da kad bi naši bližnji znali šta, u stvari, mislimo o njima, nestalo bi bilo kakve komunikacije među ljudima. Jednostavno Sarajlija tako doživljava Sarajevo danas. Nekoliko drugih komentatora odgovorilo je Jednostavno Sarajliji, blaže ili oštrije, tvrdeći da nije u pravu. On je napisao još jedan komentar u kojem je potvrdio ono što misli i dodao: “Sarajevo je ratna zona u kojoj se ljudi premlaćuju i ubijaju svaki dan. Ovaj grad je evropski Mogadiš.” Postoje razlozi zbog kojih ovaj čovjek misli ovako. To je njegovo iskustvo koje on komunicira.To je njegov krik. On u Sarajevu pronalazi razloge i dokaze za svoju filozofsku poziciju.

U raspravi sa Jednostavno Sarajlijom, neki su komentatori objašnjavali da je rat kriv za današnje nasilje i primitivizam koji su prisutni u Sarajevu. Upotrebljen je sada već “vječni” bosankohercegovački refren: “sve je to zbog rata”. Raspravi se priključio komentator/ica potpisan/a sa “Petnaest godina poslije.” Taj komentar kaže: “Postratno Sarajevo je bilo od 1996. do neke 2000. Prelagan izgovor za aktuelnu situaciju u gradu koji se prostire malo dalje od Marijin dvora.” To je u potpunosti moja pozicija. Nesumnjivo je da je rat obilježio naše živote, da nas je unazadio i osakatio na svaki način. 
Međutim, prošlo je dovoljno vremena da se jedno društvo oporavi i počne novo poglavlje u svojoj historiji. Petnaest godina poslije Drugog svjetskog rata, Federativna Narodna Republika Jugoslavija je napravila ozbiljan napredak u izgradnji puteva, pruga, tvornica, modernizaciji proizvodnje, u obrazovanju, kulturi, sportu, podizanju životnog standarda građana. Ta zemlja je bila po površini 5 puta veća od BiH danas. Demografska slika je bila mnogo složenija nego u današnjoj BiH. U FNR Jugoslaviji je živjelo skoro 20 miliona stanovnika, više od 15 različitih naroda i narodnosti, koji su govorili desetak potpuno različitih jezika. Nazadak u sadašnjoj BiH, osjećanje bespomoćnosti i razočarenje u sugrađane stvorilo je u Jednostavno Sarajliji to gorko osjećanje. Očekuje se da Sarajevo bude grad koji će donijeti rješenje i činjenica je da Sarajevo ne donosi nikakvo rješenje. Možda upravo osjećanje bespomoćnosti i to da naš život troše neki drugi ljudi, stvara netrpeljivost svakog protiv svakog. Ima jedna karakteristika Sarajeva koju, vjerujem, mogu prepoznati mnogi od nas. To je jedno “cioranovsko” Sarajevo – opako, mediokritetsko, kompleksaško. Ja mislim da to nije glavna osobina Sarajeva. Ali, ona postoji. Bojim se da se sve više ljudi osjeća kao razočarani Jednostavno Sarajlija. Ali za razliku od Ciorana koji razlog za svoj pesimizam vidi u ljudskoj prirodi, Jednostavno Sarajlija vjeruje da je loše kod nas, ali da negdje drugdje nije tako. Time se Jednostavno Sarajlija odaje. On nije potpuni pesimista. On se još nada. Film “Dom” (“Home”) fotografa i reditelja Yanna Arthusa Bertranda spektakularno pokazuje našu fantastičnu planetu koji mi ljudi tako užasavajuće uništavamo. U tom filmu Bertrand kaže: “Prekasno je za pesimizam.” Možda je u pravu pesimista Emil Cioran, možda je u pravu skriveni optimista Jednostavno Sarajlija, možda je u pravu realista Yann Arthus Bertrand.

39 komentara

  1. ups
    ne želeći, niti mogavši ulaziti u duboke sociološko- psihološko- istorijske analize, definitivno je da u sarajevu sada slabo šta lijepoga ima
    ili ako ga ima napadnuto je žestoko brojnijim i agresivnijim snagama ružnoga
    i zaista simbioza loših ljudi i loših vladara po svim aspektima proizvodi anarhiju na ulicama
    želim reći da su lijepe i kvalitetne stvari rezultat isključivo ad hoc djelovanja koje iskorakom postaje legitimna meta dominatne većine

  2. Rado čitam Vaš blog.
    Ne razumijem samo poštovani Pašoviću zašto toliko tekstova o filmu Na Putu od Vaše malenkosti. Film se pojedincu može svidjeti ili ne, ukoliko je bistar, znat će razlučiti.
    Znam da ste u tom fahu, ali forsiranje filma i Jasmile Žbanić je malo previše.
    Grbavica je bio film o kome se pričalo, pisalo i kritiziralo, i film je odlican i prihvacen kao takav (pa i od svih strana, jer je neki istinit događaj bio temelj), ali jednostavno ne razumijem čemu ta gorčina ukoliko se film ne prihvaća tako olako, kako bi Vi zeljeli.
    Tema na kojoj je radila mlada redateljica je jako koketna.
    Film nisam gledala, i naravno da ga jedva čekam odgledati kako bi subjektivno imala što reći, ali toliko forsiranog, a vidim i lijepo plaćenog marketinga za film koji koketira s nečim, a nije nam (nama malima, nebistrima) jos direktno rečeno s čim, pa to ostaje samo gledatelju da razluči. Znamo samo da je u pitanju ljubavna priča?!?
    Za nas koji umjetnost ne razumijemo u potpunosti je malo previše priče i o samom filmu.
    Iz svega pročitanog i ispričanog od strane kompetentnih osoba koje su film odgledale, milslim da se radi upravo o onome što je jedan kritičar napisao, a nemojte se ljutiti što ću ga citirati:
    “Sve bi to bilo lijepo kad suprotstavljene pozicije u pogledu shvaćanja slobode pojedinca i društvenog napretka ne bi bile vrijednosno potpuno neusporedive i zato s pravom nepomirljive, i kad Jasmila Žbanić, relativno blagonaklono prikazujući vehabijsku komunu, ne bi istovremeno preko ramena došaptavala, štreberski ovjerena većinskim moralom: ali oni su bigamisti, oni se žene maloljetnicama (ah, užasa li!).”
    Svakako, se nakon odgledanog filma obratim!

  3. Sarajevo, BIH, je na slici gradjani. Zapusteno, ostavljeno u tudjim rukama da ih manipulise. Posto je prece nacionalizam od ekonomskog oporavka, normalno je da sve propada, propada arhitektura, infrastruktura, ekonomija, drustvo i cak nas mentalitet s porastom nepismenosti…

  4. Vi, kad pisete o Sarajevu, je kao da pisete o nekoj osobi? Vi, kad pisere o Sarajevu, je kao da pisete o nekoj komsinici? Kao zivoj osobi?

    Ili kad cujem, … Sarajevo me prihvatilo? Cuj … zar te moze neboder na Alipasnu prihvatiti? NE!

    Jedan grad cine njegovi stanovnici … SVI stanovnici. Dobro znamo da nisu svi stanovnici Sarajeva Harisi Pasalici i Jasmile Zbanic (Hvala bogu) … al zato ima mnogo mnogo vise onih manje obrazovanih i zli (da ne kazem seljaka), koji su dosli poslije rata.

  5. Harise, savršeno dobro znate da film ‘Na putu’ ne valja. Jednako tako, savršeno dobro znate da ljudi nisu protiv Jasmile zato što su zavidni i zato što joj film ne valja, već zato što su umjetnici u ovom gradu podijeljeni u lobije i interesne grupe.

    Kako ste u stvaranju svega ovoga i sami učestvovali, osobito dok ste patili od depresije o kojoj ste pisali prije nekoliko postova, zašto nam nešto ne napišete o tome, umjesto što, kao i svi sem magazina ‘Dani’, veličate ono smeće od filma?

  6. Interesentno je da poredite poslijeratnu FNRJ odnosno SFRJ sa danasnjom situacijom. Postoji bitna i sustinska razlika sto smo onda bili u punom smislu nezavisna drzava, sa domacim idealistima na vlasti, dok danas zelili vi to priznati ili ne, zivimo pod okupacijom stranaca i domacih kolaboratora. Ustav su pisali stranci i primjenili ga silom, odnosno neosporivim depozitom da ce se ubijanje nastaviti ako ne pristanemo. Svakom iole pametnom covjeku je jasno da drzava sa ovakvim ustavom ne moze funkcionisati jer joj je potreban Big Brother, tj. visoki predstavnik koji kao najveci autoritet u drzavi, ne snosi nikakvu odgovornost za stanje u drzavi iako ima neosporivo najvecu. Niko ne povlaci pitanje neodgovornosti stranaca upravo zbog ljudi poput vas koji na sve nacine pokusavate zamjeniti teze. Stvorili su vam kredibilitet preko kontrolisane medijske kampanje i tako imamo novu “intelektualnu” elitu koja je popunila prazninu nastalu nedostatkom pojavljivanja pravih intelektualaca, kao sto je recimo Dr. Zdravko Grebo kojeg ste vi demantovali kada je upozorio na skori raspad drzave, iako je vase pravno znanje u poredjenju sa njegovim, ravno znanju magarca u polju kvantne fizike.

    Problem ovog drustva ste upravo VI, kvazi intelektualci koji nemaju dovoljno svjesti ili u slucaju kojeg se ja bojim dovoljno zrelosti da upozorite domace stanovnistvo na cinjenicno stanje i zaslugu stranaca, jer ste na njihovim platnim spiskovima.

  7. Imam postovanje prema Jasmili Zbanic i njenom talentu. Imam postovanje i prema njenom odgovornom drustvenom djelovanju i nastojanju da pozitivno utice na drustvo. Medjutim, zapanjujuca je agresivnost prema onima kojima se ne dopada film “Na putu” i koji pokusaju iskazati to svoje misljenje na argumentovan nacin. Ne videci, ti ljudi rade ono sto radi jedan dio vehabija – pokusavaju drugome nametnuti svoje misljenje. Ja sam do sada dozivio mnogo vise agresivnosti od strane ateista nego od vehabija. To naravno ne znaci da vehabije ne predstavljaju potencijalni problem, ali hajdemo pogledati koliko su to oni konkretnih incidenata napravili, koliku su stetu po drustvo napravili svojim djelovanjem. Zasto niko ne kaze da je agresivnost prema njima veca od one koju oni pokazuju, i da su predrasude prema njima cesto gore od njihovog djelovanja. Ja sam mnogo puta od obrazovanih ljudi cuo grozne stvari(“treba im svima obrijati brade”, “treba ih protjerati iz Bosne”, “zene im hodaju kao nindje”, itd.). Na zalost, vecina je i na premijeri filma “Na putu” pokazala svoju povrsnost smijuci se na replike tipa “Halili, ne rukujem se sa zenama”. Interesantno je da se ta replika nalazi i u traileru filma, dok se u isto vrijeme tvrdi da vehabizam nije osnovna tema filma, vec ljubavna prica. Kakve veze ima to sto se neko ne rukuje sa zenama sa ljubavnom pricom!? Jasno je da je i ta replika ubacena kako bi se zadovoljile niske strasti vecine gledalaca, kao sto mi je na pocetku filma bilo jasno da ce Jasmila morati spomenuti i rijec “nindja” za zene koje nose feredzu – ne zato ih ona tako zove ili sto se slaze sa tim, vec zato sto vecina to radi. A filmu je potrebna gledanost. Poster filma je isto tako populisticki – Amar Luni okrece ledja i odlazi prema dzamiji. Proizilazi da joj zbog dzamije on okrece ledja, a sam film zavrsava tako sto ona njemu okrene ledja. Za ljubavnu pricu, previse je motiva koji igraju na kartu aktualnosti teme. Da ne govorim o tome da nije tacno da su vehabije u filmu prikazane sa blagonaklonoscu – da se razumijemo, moje je misljenje da ta slika treba biti realna, ni dobra ni losa. Bahrija je naizgled ok momak, ali poslije se ispostavlja da je on zapravo cudoviste, jer zloupotrebljava djevojcicu koju zeni protiv njene volje (koja je, naravno, kulerka kao i Luna),. To je sok, jer se na pocetku filma stice zakljucak da Bahrija zivi sa njenom majkom (Mirjana Karanovic). Da ne govorim o kampu na jezeru, za koji Jasmila kaze da je napravljen na osnovu stvarnih dogadjaja. Ako i stvarno postoji takav kamp, to ne znaci da je to standard ponasanja svih vehabija i da ih treba predstaviti na taj nacin.

    I nema potrebe da se od svakog BiH filma pravi remek djelo – “Na putu” to definitivno nije, i ne bih rekao da je bilo pretenzija da se napravi remek djelo.

    Jednostavno Sarajlija kaze: “Niti taj veliki svijet razumije Jasmilu … i sav napor koji je učinila da se distancira od problema!, a u nastavku kaze “Da se dosada bavila problemima Amerike ili Francuske i pravila filmove o tome dobila bi par Oskara”. Na stranu sto je prva izjava u kontradiktornosti sa drugom. Na stranu i to sto se ne mora otici u Ameriku ili Francusku da bi se dobio oskar (Danis Tanovic). Stvar je u tome sto u BiH postoji mnogo veci broj stvarnih problema kojima bi se reziseri, i intelektualci u cjelini, trebali baviti. Uostalom, sama Jasmila je rekla da se u ovom filmu ona ne bavi “problemom” Vehabizma. Taj “problem” nije nista veci od problema odnosa vozaca prema biciklistima, ili problema nasilja medju djecom. Ali te teme nisu “aktualne”, i ne prodaju se tako lako. Jedan nas intelektualac je nedavno rekao da ga sastancima sa politicarima i ambasadorima u Strazburu ili Briselu niko ne pita za Dodika, vec za vehabije. Zasto se nasi angazovani intelektualci ne bave problemom okupljanja desetina hiljada ravnogorskih cetnika koji i dalje u programu imaju unistenje svih nesrba i pravljenje Velike Srbije? Zar to nije veci problem od vehabija iz Maoce? Zar ti ljudi, infiltrirani u sve pore drustva ukljucujuci i drzavne institucije, ne predstavljaju realniju opasnost po BiH?

    Na kraju, iskazujem veliki izraz postovanja za g. Pasovica koji je javno progovorio o problemima zdravstva u BiH – ta vrsta gradjanske hrabrosti je nasusno potrebna.

  8. Ono sto mi nije jasno jeste zasto toliko gorcine i ruznih rijeci o Sarajevu?
    Zasto banaliziranje “refrena” da je nije bilo rata sve bi bilo drugacije.

    Mi zivimo u drustvu, gdje su nasa djeca ni kriva ni duzna ubijana, nase zene silovane, nas narod sluzio nicemu drugom no da bude topovsko meso.

    Danas, kazete dovoljno je vremena proslo, 15 godina, da se stvari projene.

    Kazete, i SFRJ je bila porusena pa je bila gradjena.

    Da li vi g-dine Pasovicu znate da bol koju osjecam za mojim bratom, za mojim skolskim kolegom koji je imao 16 godina kada je bio ubijen, i za mnogim drugima, nikakvo vrijeme nece promjeniti.

    Umjesto istine i pravde, danas imamo laz, imamo drzavu u kojoj smo natjerani da suradjujemo sa svojim djelatima, imam predstavnike u vladi u Sarajevu, koji dolaze iz republike mrske i pricaju kako su im sporni datumi poput 11. Jula? Imamo hapsenje Ejupa Ganica, u reziji agresorske Srbije u Londonu. Imamo Iliju Jurisica koji neduzan, patriot ove BiH, truhne u Beogradskom dzelatskom zatvoru?

    Kakvu gorcinu ja, prosjecna gradjanka Sarajeva, treba da NE osjecam? Poslije ovoliko psihickog i fizickog silovanja i maltretiranja, koje evo 15 godina ne prestaje, vi smatrate da je vrijeme da se na ovo zaboravi? Da se anulira? Da postane otrcana fraza?

    Naravno da su ljudi nesretni jer znaju za sve nepravde koje se desavaju oko njih i znaju da ako 15 godina nisu prestale, da ce jako tesko nestati u iducih §5.

    Mi zelimo prosperitivnu drzavu, gdje se prava gradjana postuju, gdje djeca imaju mogucnost u bolje sutra, a dobivamo drzavu u kojoj pola onih koji zive u njoj samo rade da je ruse. Umjesto da imamo efikasnu ujedinjenu policiju, koja ce nasilnike i nove ubice nase dijece efektivno sklanjati sa ulice, mene je danas moje djete strah pustiti na ulicu. Da li je ovo razlog da budemo sretni?

    Za vrijeme SFRJ, neistomisljenici su zavrsavali na golom otoku, SAD i Engleska slale pomoc kako bi Titova vlada i dalje jako i glasno nastavljala govoriti “NE” Rusiji. Danas pola BiH govori o nekakvom mirnom razlazu, tj. odcjepljenu pola zemlje natopljene krvlju neduznih ljudi, ljudi koji su taj dio zemlje zvali svojim domom, jos svega prije 15 godina.

    Stoga molim vas postedite nas nekih dubokih analiza i prica, problem je svima jasan. Dok ova zemlja ponosno ne stane na svoje noge, i konacno ne izadje iz psiholoskog rata, stanje ce biti kakvo je. Nikakvo, ne samo u Sarajevu nego u citavoj BiH.

  9. ako sad prosetate carsijom i popricate sa gazdama radnji, svaki ce kukati kako nista ne valja, kako lose ide i slicno…a radi se o ljudima koji ne znaju gdje sta imaju…tako je bilo i prije 20-tak godina…tako da je pesimizam jedna od odrednica tzv. pravih sarajlija…cinjenice govore ipak da je danis dobio oskara sa filmom o nama, a ne o problemima pariza ili amerike…mada je pakao odlicno prosao kod kritike…đuro će ipak ostati zapamcen po nicijoj zemlji, a ne po onome sto radi u sloveniji…i jasmila je sa nasim temama dobila lava i ponovo dobacila do berlina…ona je dala i najbolji odgovor na ovu temu u svom intervjuu u avazu…gdje kaze da svi pricaju o nekim sporednim stvarima zanemarujuci cinjenicu da se na premijeri jednog art filma u sarajevu pojavilo 6000 gledalaca…sto bas ni u evropi nije cest slucaj…
    pri tome ne bi smjeli smatrati opakim, mediokritetskim i kompleksaškim one kojima se neki film ne dopada…iz bilo kojih razloga…ljudima treba objasniti zasto je neki film dobar ili zasto nije…bez obzira koliko je to uzaludan posao…
    sjecam se i prije rata da jednostavno ako vam se nije svidjao kustin film ili ako ste mu nasli neku manu, nije vam se dobro pisalo…pa cak ste mogli i batine dobiti…
    ratna djeca danas ulaze u zivot i posao…jeste proslo 15 godina, ali to ne znaci da se moze zanemariti ono sto su ratne traume ostavile na njihovim zivotima…odrastanje bez roditelja, u izbjeglistvu, neredovno ili nikakvo obrazovanje, a da ne govorim o tragedijama kojima su sigurno svjedocili ili ih dozivili… i nazivati ih divljacima, zvijerima i primitivcima…bojim se da je pretjerano…
    pri tome je jako zanimljivo da su ikone predratnog tzv. urbanog sarajeva brega i kusta, uz duzno postovanje njihovog komercijalnog uspjeha sirom svijeta, zavrsili na mokroj gori i dragacevskim trubacima…sto je onima tipa jednostavnog sarajlije sasvim prihvatljivo i in…

  10. Ja kao mlada osoba ne mogu da shvatim mladost danasnjeg Sarajeva.
    Ja mogu da shvatim svoje roditelje koji su dozivili i prezivjeli rat u svom njegovom sjaju,mogu jer znam da boluju od PTSP-a,jer znam da je meni svaka ispricana prica o ratu dobro usecerena i da je cak nekad i velika sarena laza.
    Ali njihovo(bez ikakve uvrede) je proslo.Sta je sa mnom?Sjecam li se ja icega iz rata,progone li me ikakvi dogadjaji iz proslosti,je li ne mogu zaspati a da nemam nocne more?Jasta.
    Pa onda,koji je problem sa mnom kao mladim covjekom?Zasto ja idem i zbodem nozem 17-ogodisnjeg Denisa u trolejbusu?Zasto ja pucam pisetoljem u konobara Amara koji mi nije dao pice?Zasto ja vodim borbe pasa ili sutam macke nogama kao da su lopte?
    Ili jos banalnije,zasto je svaka kafana u gradu puna?Zasto se kafa ispija po 3 sata uz neprestano narucivanje jos jedne vode?
    U nekom smo zacaranom krugu nasilja i supljiranja..mi na kojima lezi BiH,mi koji moramo od BiH napraviti drzavu.
    Nasi oci i majke su je oslobodili i omogucili nam zivot u slobodi,osnovnom ljudskom pravu.Platili su visoku cijenu,neki su izgubili zivot a vecina pamet.
    Proslo je 15 godina,nismo vise djeca,stasamo u odrasle ljude na kojima lezi da naprave drzavu iz rusevina…
    Ali ne znam pametujem previse za ovako mladu dob i jos sam evo cetvrtu godinu omrazena dijaspora.

  11. Kada sam pisao kometar na temu zdravstva pod nickom Sarajlija100 nisam očekivao da će se “proslaviti” spominjanjem u članku na Sa-x portalu, ali evo već drugi put me “kači” čast da budem “narodni bard” sa komentarom o Jasmilinom filmu.

    To narodni treba shvatiti vrlo uslovno, jer ja predstavljam uvrh glave 20 % populacije Sarajeva koja samo želi da na miru živi od svoga rada bez ambicije da se eksponira u politici ili na nekom drugom polju. Upravo nama je danas najgore, jer smo se našli među većinom ne baš dobronamjernih, ne baš radinih, ne baš obrazovanih, ne baš kulturnih i ne baš dobrih ljudi.

    Ovima koji me upoređuju sa Bregom i Neletom, samo mogu poručiti da me za 4 godine opsade Sarajeva od kojih sam godinu proveo kao pripadnik Armije BiH, nije okrznuo ni kamenčić. S druge strane sam u ovih 15 godina doživio nekoliko puta da me pokušaju opljačkati na ulici, pretući iz čista mira u kafiću (“vid mu vugla”), i čak sam teško povrijeđen kada sam od grupe navijača pogođen kamenom od 2 kg u glavu, jer su me zamijenili za navijača protivničkog kluba. Više puta mi je obijeno auto na ulici, oštećena i pokradena skromna imovina, više puta auto oštećeno od vandala, samo zato štom (po)ostoji na ulici. Što je najgore – samo jedanput mi je uspjelo da moj slučaj izađe na vidjelo u crnoj hronici, jer sarajevske novine tipa Dnevnog Avaza cenzurišu vijesti, a policija pod pritiskom vlasti ne prijavljuje sve slučajeve medijima, jer bi nesvjesni građani shvatili da je situacija odavno izmakla kontroli i da se nalazimo uveliko u građanskom ratu niskog intenziteta. Kada bi svi događaji za crnu hroniku bili uredno bilježeni i objavljivani u novinama, mogao bi se komotno Dnevni Aavaz ili Oslobođenje napuniti.

    Za mene je omladina iz problematičnih porodica koja napada, pljačka i ubija građane isto što i ČETNICI, a njihovi roditelji su za mene Karadžić i Plavšićka. Ruke su nam svezane, a građani koji se brane kao Amela Džindo dobijaju zatvorske kazne za samoodbranu za koju bi trebali dobiti medalju.

    Prisiljen sam da vodim život koji je više skučen i zatvoren nego za vrijeme opsade Sarajeva, nakon pada mraka ne idem nigdje, napravio sam zidove oko punicine kuće od 3 metra sa bodljikavom žicom, nekoliko alarma i kamerama, a držim i oštrog psa.
    Sve moje komšije rade isto, a nije rijetkost da se traži oružani list i nosi oružje, jer kada te napadne grupa omladinaca nikakva snaga ne pomaže. I svi molimo Boga da ne moradnemo u samoodbrani nekoga ubiti ili još gore biti ubijeni.

    Prisljen sam da sve poslove u gradu obavljam do podne kada divljaci i zvijeri spavaju, a odlazak do nekog mjesta u gradu planiram uz pomoć google mape, da nekako izaberem ulice gdje nema ludih trkača autima zbog kojih par puta zamalo nisam poginuo i da se držim podalje od škola, kafića i naselja sa socijalnom problematikom. Izlazak u grad moram planirati kao vojnu operaciju.

    Zvuči smiješno i paranodino, možda pretjerano, ali dok nisam uveo ove mjere predostrožnosti dešavale su mi se jako ružne stvari, mada nikada ni na koga nisam ni glas povisio, a nekamoli nekome nažao učinio.

    Šta će Jasmila ovdje ? Šta će nam kultura i nauka ? Nama treba zaštita, topovi i tenkovi i radni logori za neradnike i lopove, a ne nauka i kultura koja je viša sfera života !

    Može i drugačije, bio i vidio u Sloveniji, Austriji, manjim gradovima u Njemačkoj i Skandinaviji…

    PS Ovima što brane kriminal i nerad naše omladine (čitaj : muslimanske, sandžake, da ne kažem balijske) – dabogda vam dijete čerečili, a vi urlikali do neba. Ma ubij ga – nije ti ga majka rodila !

  12. Jednostavno Sarajlija@ Ima neke svoje nocne more koje nam u vidu pisane forme pokusava prestaviti kao stvarnost i dodje mi da se nasmijem, ali nevalja se smijati tudjoj bolesti. Kaze ovaj nocnomoras da mu sigurnije bilo u ratu nego sada pa mi dodje da mu pozelim taj rat vjecno da mu traje, pa se ugrizem za jezik opet se sjetivsi da je covjek bolestan i da mu pomoci treba.
    Hodi brate vec sutra na sabah-namaz, otidji da ti stravu saliju, tri razlicite zene neka budu i neka jedna za drugu ne zna. Razmuti karmina u caju od morskih plodova i obloge ispod lijevog uha stavljaj, cetrdeset noci. Brate mili, sadaku udijeli, od srca halali. Otvori dlanove, ne idi ulicom stisnutih saka i duse. Nedo Bog nikome, muka nocnomornih Jednostavnog Sarajlije. Gluho bilo.

  13. Ma da – sve je to samo ružan san. I Denis Mrnjavac i Amar Mistrić i djeca koju svaki dan po progone i tuku pred školom, i narkomanija i vehabije i sva moguća i nemoguća zla u Sarajevu. Sve je to loš san, umišljanje umobolnika itd. itd.. PA ŠTO ME VEĆ JEDNOM NE UŠTINETE DA SE PROBUDIM !

    PS Staljine i Hitleru – vi ste male mace za ove naše balije.

  14. Znam ja brate da bi ti volio da te neko ustine, znam i suosjecam sa tobom. Moraces ipak sam da se suocis sa tim i ustines se na mjestu domalog prsta i nadlaktice, masicama pravljenim u Varesu u noci punog mjeseca i sa Bozijom pomoci ti bude lakse. Jos ima nade za tebe, jos uvijek si Jednostavni Sarajlija, nedo ti Bog da te jaki dzini spopadnu, pa nam postanes Komplikovani Sarajlija.

    p.s. Ukolko je džin jak a prenagli se učenjem, postoji mogućnost da se džin počne svetiti bolesnoj osobi i još više je mučiti

  15. Hej, katrane, idi u dvorište, pa se igraj sa drugom djecom, ovo je priča za odrasle. A možeš vala i u mekteb, jedva te tamo hodža čeka, sav zajapuren, onako… znaš na šta mislim 😉

    Ako treba i Harisa Džinovića će is(u)tjerati iz(u) tebe, a nekamoli džine …

    Razumijem ja tebe, nije lako traume iz mekteba čitav život nositi…

  16. Ubistvo Denisa Mrnjavca i Amara Mistrica je brutalan zlozin i hvala Bogu da su pocinitelji uhvaceni i da ih najstrozom kaznom osude volio bih.
    A znas li ti moj Sarajlija ko odgovara za ubistvo preko 1000 hiljdu-tisucu ubijene djece Sarajeva? Znas li i jedno ime od tih preko 1000 hiljdu-tisucu ubijene djece?
    U svojih par komentara si mi otkrio da nisi po svijetu hodao i primjetio sam uskocu tvojih plucnih maramica, tako da se mogu sa tobom cirkuzati, jer si ti suzanj svoje neukosti. Budi bar dostojanstven u svojoj oskudnoj uracunjivosti i stani na obje noge pa pljuni u ogledalo, sta te briga!
    p.s. Gluposti koje si ti izvalio su fakat za neuropsihijatrije, ovo sad ozbiljno, bez cirkuzanja.

  17. prijateljska preporuka

    Psihjatrijska bolnica Kantona Sarajevo (Bolnica Jagomir) namijenjena je za stacionarno liječenje i psihorehabilitaciju pacijenata oboljelih od akutnih psihoza, pogorašanja hroničnih psihoza, depresivnih poremećaja, težih oblika psihoneurotskih oboljenja, te drugih urgentnih psihijatrijskih poremećaja. U ambulanti za katamnestičko praćenje ponedjeljkom, srijedom i petkom obavljamo kontrolne posthospitalne preglede naših pacijenata.
    Hospitalizirani pacijenti imaju obezbijeđene preglede interniste, usluge EEG kabineta, psihologa i socijalnog radnika.
    Dogovorenom organizacijom djelatnosti sa Psihijatrijskom klinikom KCU Sarajevo, u ovu bonicu se primaju psihijatrijski pacijenti sa područja Kantona Sarajevo i to utorkom, četvrtkom i subotom, dok u ostale dane prijeme obavlja Psihijatrijska klinika.
    Svi psihički poremećaji vezani za zloupotrebu psihoaktivnih supstanci i organski uvjetovani psihički poremećaji primaju isključivo na Psihijatrijsku kliniku.
    Našu djelatnost obavljamo u skladu sa modernim konceptom PSIHIJATRIJE U ZAJEDNICI sa ciljem da boravak u bolnici bude što kraći i da pacijenta što prije osposobimo za povratak u porodicu i širu zajednicu.

  18. ja se često furam da je sve oko mene lijepo i krasno, ali pokušavam ne zatvarati oči pred realnošću i biti svjesna svih prednosti i nedostataka života u našoj nam državi i našem nam gradu/društvu.

    no i pored toga, pod punom “moralnom i materijalnom odgovornošću” 🙂 tvrdim da život u ovom gradu nije onakav kakvim ga predstavlja jednostavno sarajlija u svom prvom komentaru na ovom postu (kamere, bodljikave žice, zidovi, izlazak u grad smao po danu, planiranje izlaska koristeći google map).
    dragi kolega, pa nismo na kraju svijeta.

  19. Ja nisam gledala na putu ali sam gledala “grbavicu” ……..Prica je vrijedna paznje ali sve ostalo nije, od glumaca iz srbije s kojima se ja kao osoba iz sarajeva a i s grbavice nikako nisam mogla identifikovati.

  20. Mala bara,puno krokodila i poneka jasmila

    Istina je da se hiljade ljudi preko dana slije u skuceni prostor od Marindvora do Bascarsije,u namjeri da potrose dan,najcesce bez ikakvog opravdanog cilja…
    Nocu,dok spavaju,oni uopste i ne sanjaju…
    Svake godine inicijaciju u drustvo koje njeguje ovakav i slicne mozda ne besmislene ali svakako prevazidjene rituale prodju hiljade mladih ljudi koji zdusno rade na daljem obesmisljavanju svrhe vlastitog postojanja.
    Klaustrofobija,zatvorska hijerarhija,konstantna sabotaza,tempo iz I konje ubijaju zar ne..Nikakav racionalan argument tu ne igra ulogu

    No prognoza i nije tako crna..
    U bliskoj buducnosti i u Bosni ce zavladati funkcionalan sistem kako bi se izmuceni umovi oslobodili osjecaja krivice.Da bi konacno nasli mir,pomirili se sa svojom osrednjoscu te tako stvorili prostor sposobnim pojedincima da stvaraju i vode drustvo u konstruktivnom pravcu.
    U bliskoj buducnosti,Planeta se najvjerovatnije i na zalost najzadrtijih pacenika,nece raspasti na dva dijela,Bosnu nece progutati zemljotres a i napad iz svemira je iskljucen jer vanzemaljci su odavno medju nama..

    Dijalog Ivice i Fabijana iz filma Zorana Tadica,Ritam Zlocina
    pomislih da Sarajevo,i mi u njemu,i dalje zivi malo sretnije u drugoj dimenziji.Ili mozda sedamtesetpetoj ili dvanaestoj,ko zna..

    – Na sahovskoj ploci imamo dvije vrste figura – bijele i crne.One se bore jedne protiv drugih
    – U tome i lezi poenta.Evo uzmimo jednu banalnu usporedbu.
    Uzmimo,recimo,da su bijele figure “Dobro.,napredak,sloboda,ravnopravnost,revolucija
    a uzmimo da su crne figure – Zlo.
    Sto je potrebno za sahovsku partiju?Potrebna je neka ravnoteza,ravnopravnost.Korespondencija izmedju bijelih i crnih figura.
    E sad,da to malo prosirimo.U drustvu,dakle,snage dobra,snage napretka,posjeduju,imaju nekakav svoj ritam.Medjutim,napredak se ne dogadja polagano,to jest,u skokovitom ritmu.Nemamo svaki dan revoluciju,automatsko siljilo za olovke,Nemamo svaki dan izmisljen parni stroj.Znaci,snage napretka posjeduju svoj ritam koji zivot krece naprijed.Sta je logicnije,nego,da i snage zla imaju takav isti ritam?I kod njih taj isti ritam nije ni malo slucajan.
    – Pa to onda znaci,da su oba ritma podjednako vazna?Da je Zlo jednako vazno kao i dobro.
    – Upravo to!
    – Dobro,kad smo vec kod te paralele,ko onda vuce poteze?Ko je crni a ko bijeli
    – To nije bitno.Evo,uzmimo da figure krecu same…
    – Same?
    – Rekli smo da je to hipoteza.Osim toga, u zivotu i crne i bijele figure imaju i jednog i drugog.Cas crnog – cas bijelog.Cas dobro,cas zlo
    – Pa dobro,te figure,cas ovako,cas onako.Pa,to znaci da je svako od nas potencijalni zlocinac?!
    – Da ali i potencijalni heroj!

  21. jednostavno sarajlija je dao komentar vezano za jasmilin film. dakle, svi mi kojima se film nije svidio (iz ovog ili onog razloga) smo primitvci, malogradjani, papci. ukoliko nesto necemo hvaliti (kao haris) okarakterisani smo kao ljudi puni zavisti. covjek bi pomislio da autor zeli reci da svi koji su kritikovali film, zasluzni su za ekonomsku situaciju u sarajevu a bogami i bh

  22. Bilo bi lijepo da smo društvo u kom se može otvoreno raspravljati o svemu i svačemu bez gorčine sa argumentovanim pro i contra, međutim moramo shvatiti da je ovo mala bara puno krokodila a malo novca u budžetu! Zamislite pojavili se neki mrski, pokvareni, zlobni primitivni (itd) ljudi koji kritikuju (zamislite opet) film “Na putu”, ljudi koji bi mogli čak postaviti pitanje na šta sve odlazi naš novac, pa čak osujetiti dalje pohode mlade Jasmile (i autora bloga) na fondove što kantonalne što federalne. Ukratko, svi navodi raznoraznih filozofa, pisaca, ekologa, filmskih radnika, pisaca, intelektualaca (ali onih istinskih čije riječi je velika grehota i strašna sramota izvačiti iz konteksta da bi nas se naružilo jer smo nevaljala djeca koja ne slušaju “mamicu” i “taticu”) za cilj imaju jedno; zadržati blagonaklonost budžetskih čuvara. U pravu je konačno realista Yann Arthus Bertrand; “Novac hrani pohlepu”!

  23. @ Gost 2728
    Gost 2727 je napisao/la:(…)”Umjesto istine i pravde, danas imamo laz, imamo drzavu u kojoj smo natjerani da suradjujemo sa svojim djelatima, imam predstavnike u vladi u Sarajevu, koji dolaze iz republike mrske i pricaju kako su im sporni datumi poput 11. Jula? Imamo hapsenje Ejupa Ganica, u reziji agresorske Srbije u Londonu. Imamo Iliju Jurisica koji neduzan, patriot ove BiH, truhne u Beogradskom dzelatskom zatvoru?”

    (…)”Za vrijeme SFRJ, neistomisljenici su zavrsavali na golom otoku, SAD i Engleska slale pomoc kako bi Titova vlada i dalje jako i glasno nastavljala govoriti “NE” Rusiji. Danas pola BiH govori o nekakvom mirnom razlazu, tj. odcjepljenu pola zemlje natopljene krvlju neduznih ljudi, ljudi koji su taj dio zemlje zvali svojim domom, jos svega prije 15 godina.”

    Vi ste natjerani da zivite u nepravdi sa onima koji su Vam krivi, ali Vas tudja krivica nije sprijecavala ni u ratu ni nakon njega, da svoj opravdan bijes iskaljujete na NEVINIM SUGRADJANIMA, koje ste svojim ponasanjem VI natjerali da odu iz NASEG NEKADADASNJEG GRADA – a sada iskljucivo Vaseg u kojem nema mjesta za one drugacije od vecine – zna se koje!?

    Sto se tice protjerivanja… ja sam nakon prve linije cetiri godine postao u Vasem svijetu nesto puno gore od “nindje” i Vi i Vama slicni ostavili ste me bez egzistencije zbog mojeg imena, uzeli mi sve sto ste mogli, lomili me… Morao sam otici iz nekada svog grada… Bolje da nisam… Trebao sam ostati da me ubijete jos u ratu, da me bacite u Kazane ili jedno od tih mjesta ili u miru crknuti od gladi tu pred Vama, iako Vam to ne bi nista znacilo, jer bolje mi ni ne zelite zbog mojeg imena. Ali bar ne bi ovako zivio vani kao zombi, oslobadjajuci Vas odgovornosti i dajuci Vam opravdanje da lazete sviju kako sam ja, skupa sa ostalih 200 000 Sarajlija otisao “zbog politike veliko….(dopuniti prema naciji)”. Bolje bi bilo da smo ostali I mi “drugi”, sada “manjina”, nekada komsije I sugradjani da nas Vasa ruka skloni sa ovog svijeta da zivite s tim, a ne da zavaravate I sebe I druge da iz sehera nema prognanih jer Vi niste takvi…
    Posteniji su bili oni sa golim otocima. Kod njih se ZNALO, a vi niti hocete da znate niti hocete da uzmete odgovornost.
    Dobro, eto Vam sad grad ( sa malim g) pa zivite sa onima koje ste doveli umjesto nas I ne zalite se. Sami ste to trazili.
    Jas am prosao, kao i mnogi drugi svoj process odsarajevljivanja i mene tu nema, kao sto ni Vas vise nema u mojem svijetu.

  24. P.S.

    Sada kad zatreba pomoci za ovo i za ono, za predstaviti tu Vasu drzavu u zemljama gdje sada jesmo (a i dobro nam je, tako nam i treba), te podrzavati i izdrzavati svakojake fiks ideje danasnjih “besgrijesnih” ….mozete na to zaboraviti, kao sto vec jeste na komsije koje su “svojom voljom” otisle. Sada Vam valja pljunuti u sake, zaraditi i otplatiti kredite. Nema vise guzovace. Amerikanci su davno rekli da ne postoji takva stvar kao sto je dzaba rucak.

  25. Jeste prognani u pravu si. Bas tako! Eto njih tamo a neka ni ne dolaze nama ovamo. Nama je dobro, sto ti rece, tako nam i treba, a u red za vize, pa kako im Viskoki kaze. Kad vec nisu mogli s nama tamo zasto bi mi njih primali ovamo.
    Stari moj ja sam ti odavno ukinuo sve donacije za bilosta vezano za ono tamo i placam ovdje porez plus dajem priloge zemlji koja mi je omogucila da u miru i sa rahaltlukom zivim vrlo fino. Cak ni na odmor ti ni ja ni moji ne idemo u 071, Bahami, Bali ili Tajland su puno jeftiniji, a jos te niko za tvoju lovu ne davi. Dok smo mi ovdje, a oni tamo zivot je lijep. Posebno je dobar kada rascistis sa sobom i nekim glupim emotivnim predrasudama.
    Zivio ti meni!

  26. E sad ga i ovi dijasporaši “zabiberiše” ! Namjesto da prepoznaju svoj dio krivnje za ono u što se grad petvorio, ovdje nama demagoški prave zamjenu uzroka i posljedica.
    Dragi dijasporaši – pa vi ste sanjali da napustite Sarajevo i ovu zemlju još prije rata i nije se moglo živjeti od vaše žudnje ka Zapadu još od polovine 60-tih. Kao da je narkomanu teško iznaći opravdanje za svoju ovisnost ! Vama je dr. Dabić najbolji prijatelj i niko više ne žali što se u BiH ne ratuje kao vi dijasporaši, jer nema više džabnog jela, pića i stana na konto izbjegličkog statusa.
    Nikome danas više ne smeta da se liberalizira vizni režim, od vas, jer se time vaša koncepcija života obara kao kula od karata. Nema više – mi “dingospo” prepametni pobjegli, neka bijeda crkne u Sarajevu.
    Trebaće u oči pogledati i uspješnim Sarajlijama koji su uprkos ratnom i poratnom paklu života u gradu ipak uspjeli izgraditi egzistenciju bolju nego vašu dijasporašku ! Kakva će se onda opravdanja sve koristiti i kako će bolno biti stati pred ženu odn. partnera pa se pravdati kako onaj/ona koji je osuđen na smrt danas putuje po svijetu i vozi bolja kola nego “vaša niskost” iz EU ili prekoceanskih zemalja.

    Što se ovog drugog demagoga tiče što mu ne paše odlazak navodno samo srpskih i hrvatskih sugrađana iz Sarajeva, navodno nasilno, samo ga želim podsjetiti da je u nastajanju današnjeg sarajevskog muslimanskog gulaga i izbjegličkog logora pod otvorenim nebom najviše “kumovalo” etničko čišćenje srpske i hrvatske strane koje je dovelo sami talog seljačkog polusvijeta na asfalt, a pod pritisak stavilo Sandžaklije u Srbiji.
    Od Apaša i Šošona koji su pridošli i danas ne žele da se vrate kući pate podjednako i bošnjačke Sarajlije ništa manje od srpskih ili hrvatskih, ali pošto nemaju rezervnih domovina i pasoša vode borbu na život i smrt za opstanak protiv pridošlica koji su im oteli radna mjesta, stanove, javni život i prostor i nametnuli se kao hayat-pink- halid bešlić – rizo hamidović standard života.

    Pošto je većina srpskih i hravstkih Sarajlija, a bogami ima ih i danas, u dubini duše na strani na strani Dr. Dabića odn. Bobana i Šuška ne mogu reći da puno Sarajevu nedostaju, kao što Varšavi i Pragu baš i ne nedostaje njemačka peta kolona. Nažalost ima i još uvijek i takođe oduzimaju radna mjesta i mjesto pod suncem mnogim bošnjačkim Sarajlijama, a namjere im nisu ništa bolje od seljačko-sandžačkog polusvijeta, odn. još su i gore.

    Stoga – znamo se – manite se foliranja pred nama.

  27. prognani Sarajlija und Austrijanac@ Slazem se sa vama, da je Tamo bolje sto se standarda tice. Ali tako je bilo oduvijek. Ljudi su se iseljavali u zapadnu Europu i prije vas i iz cijele bivse Yugoslavije. Sigurno ste primjetili da Tamo ima vise Hrvata nego vas i mora da ste vec posjetili neki od njihovih mnogobrojnih restorana. Ako niste, onda ste posjetili neku srpsku kapelicu kojih isto ima kao i mnostvo Srba iz Srbije. O protjerivanju da pocnem pricati otisli bi nasiroko, ali sigurno ste culi da su Srbiji ukinute vize, kao i to da je sekundarno nekoliko hiljada stanovnika Srbije zatrazilo azil u Belgiji, Svedskog, gdje vec. Nemoguce da su ih Sarajlije natjerale na to! Zapadna Europa je puna svih naroda i narodnosti, a ko su prognanici i njihov status odredila je ista ta Europa. Ako ste vi prognanici i imate taj status onda niste u zavidnom polozaju.
    Ali zar ne osjecate neku ljepotu duha da mozete da pisete i kazete sta god pozelite. Mozete i da lazete a moze neko i da vam povjeruje. Govorite o odsaravljivanju, o Bahamima i kako nece doci ovamo. Ja to ne vidim i zasto da vam vjerujem, ja vidim nesto sasvim suprotno. Vidim vase komentare. Ovo je domena ba. Autor ovoga bloga je u Sarajevu. Blogger.ba je u Sarajevu. Vi ste nam dosli, mada niste htjeli, kako rekoste.
    Dobro dosli u Sarajevo:-)

  28. Mislim da su upravo filmovi poput ovih Jasmile Žbanić oni koji ulaze u suštinu današnjeg Sarajeva – kao što Pašović kaže, Sarajevo je iskompleksirano. Snažno povrijeđenog ponosa u ratu, otišlo je u ćošak da plače. Kad je napokon izašlo, šteta na nj samopouzdanje je bila toliko velika da se jednostavno nije moglo nositi s novim bremenom – glavnoga grada i mjesta novih mogućnosti. Na to sve, uvijek je osporavano, od onih koji su bili gubitnici u jugoslovenskom centralizmu kad je SA imalo sve, a ostali gradovi kusur, preko Srba i Hrvata koji su mislima u ZG i BG, pa sve do ostalog svijeta koji jedva čeka da projekt SA/multietnička BiH ne uspije. U tome svemu SA prelazi u tipičnu projekciju, pa se sa cinizmom ruga Sandžaklijama, Krajišnicima, ljudima iz RS-a, Hercegovcina,… – jer uvijek je lakše vidjeti tuđe nedostatke. U svemu tome ono malo ljudi koji su prevazišli komplekse SA idu iz Bosne, a ostali se okreću drugim kulturnim utjecajima, kao što je Vehabizam, jer SA im ne može ponuditi više onaj kulturni ponos sa “zadnje večeri Jugoslavije”. Kao ne-Sarajlija me ti kompleksi stvarno pogađaju. Zato nam treba više Jasmila, Šarana (kojeg god), Harisa – da bismo opet imali Neleta, Đuru, Karima.

  29. Meni je dobro. Tako mi treba. Sto se tice domene .ba, pa sta ces to je bar dzaba, a bolje je potrositi euro tamo gdje ga cijene. Sto se tice ovog sto kaze prognanom da mu je bio san da ode na zapad a ispunili su ga razni nacionalisti, e taj se prevario dobro! Nije nama bio san da odemo iz grada nego njemu da dodje u njega. On jednim zlocinom opravdava drugi. U redu je istjerati sve sto sada nije vecina komsiluka zato sto su neki drugi u ratu radili to sto jesu. Opravdavas zlocin protjerivanja onih koji su rat proveli na prvoj liniji kao ovaj tvoj prognani bivsi komsija, koji je otisao nakon 4 godine, znaci iza Dejtona? A jeli? Time samo potvrdjujes nama vani nase uvjerenje da je sve dobro dok smo tu gdje jesmo i ne mrdamo ni u jednom smjeru ni jedni ni drugi. Jer nismo mi za Bosne, ali niste ni vi takvi puni mrznje i predrasuda za zapada. Hajde zivio!

  30. Nemam obicaj da pisem komentare komentara, ali eto tu i tamo nije lose nesto napisati jer bi to neko,mozda,mogao i procitati pa, opet mozda,o tome i razmisliti. A za razmisliti je slijedece:

    Zasto ja jos uvijek nisam medju svim ovim komentarima koji se pisu o Sarajevu cuo ili prociato nesto sto identificira problem i predlaze rjesenje? Mnogo je pronicljivih gledista u kojima prepoznajemo ono sto vec i sami znamo, da je ulica puna rupa, da nam gradski prevoz ne valja itd., ali niko ne predlaze nesto konstruktivno, nesto sto bi vodilo ka boljem. Jednako tako, niko se ne bavi ljudima da im pojasni sta je lose a sta dobro, pa su onda ljudi prepusteni najezdi materijalisticko-sebicne kulture koja zna samo za licni interes. Kad neko i progovri o visim interesima,o potrebi ucenja djece moralu npr., izlozen je riziku da ga proglase laznim moralistom i licemjerom. Dok se ta i takva psiha ne izmijeni, a to nije posao pojedinca vec javnih radnika, sve ce biti tako kako je. Zato je rad Jasmile Zbanic time jos znacajniji, rekao bih reformatorski, i zato ona ne treba da ide iz Sarajeva, niti je neko na to treba nagovarati. Vjerujem da je i sama toga svjesna pa zato sjedi tu gdje sjedi. Ako je neko nagovara da ide onda on nema interes Sarajeva na prvom mjestu, vec samo i jos jedanput nam kaze da voda kljuca na 100 stepeni.Ali, mi to vec znamo, odavno.

  31. Evo prijedloga: budimo svoji, budimo ponosni na sebe – s time mislim svako za sebe kao individuu. Ako sam ja izgrađen, lako ću izgraditi ostalo. Da bih sebe izgradio. potrudit ću se da mi to drugi pruže. Ako nadrastem ljudske podjele i frustracije, tad ću biti otvoren za drugo i drugačije. Uhvatimo se u koštac sa vlastitim kompleksima i bit će nam svima bolje. Tako ćemo napraviti od Sarajeva nešto bolje. Kad svi budemo govorili: “Fali uličnih performansa, ajmo to napraviti!” umjesto “Ništa se ne dešava jer je grad pun seljaka”, onda će stvari zaista i biti bolje. Onda će nam smetati nemar i nerad, pa ćemo se uhvatiti i u koštac sa onima koji su tu radi nas – vlast et al. I onda ćemo biti ponosni na GRASS, a ja kao ne-sarajlija ću napokon moći doći i reći “Zaista, grad koji ima potencijala, koji koristi potencijal i u kojem se mogu osjećati slobodno i sigurno, gdje svako može biti Sarajlija.” Dok god ja kao Krajišnik budem morao objašnjavati Saraljijama da nisam Hrvat zato što kažem kruh, nećemo daleko dogurati.

  32. Ovi naši dijasporaši su malo čudo od ljudi. Svaki misli da je sunce, pa se čitav svijet okreće oko njega ili oko nje. A mnogi umišljaju da su veličine, čiji je odlazak nenadoknadivo oštetio Sarajevo za sva vremena.

    Oni koji su otišli tj. kako se lijepo kaže umrli – bez njih se može. Nisu problem oni koji su otišli, dabogda se nikad ne vratili i crkli u tuđini gdje ne pripadaju i nos ima laže da su se integrisali. Neka ne misle da ih mrzimo, mi ih preziremo, a to je gore od mržnje.

    Konkretan problem su oni koji su nepozvani pridošli, a nisu ništa dobro Sarajevu donijeli. Kada u Sarajevo dolaze talentovani sportisti, umjetnici i naučnici iz manjih sredina – a njih nikada nije veliki broj, sve je OK. To je jako pozitivno za grad.

    Problem su mase seoskih proleta koji sem nepismenosti i fizičkog rada nemaju šta ponuditi ovom gradu. A što je najgore, vrlo brzo se u svojim naseljima nelegalno priključe na vodu i struju, pa im mi ostali građani poskupljenjima plaćamo razliku javnim preduzećima, nemali broj nađe psihijatra i dobije invalidsku penziju, a donedavno je boračka naknada za učešće u ratu takođe bila glavni izvor prihoda. U najboljem slučaju postanu dunđeri i njihovih su ruku djelo razne građevinske rugobe koje “krase” naš grad.
    Sljedeći korak je da izrode djecu buduće delikvente i kriminalce koje pripuste na ulicu da nasrću na pošten svijet, a kćerke su im creme-de-la-creme narodnjačkih kafana i djevojke i žene sarajevskih urbanih kriminalaca. Blago nama sa njima.

    O Sandžaklijama – tim agresivnim demonima ne treba puno reći sem da su u Sarajevu instalirali najgori tip balkanske mafije koju poznajemo sa Kosova tipa bijelo roblje i droga. S njima je došao običaj svakodnevnih tuča, premlaćivanja i ubijanja u našoj lijepoj dolini. Kakvu “djecu” imaju – znaju svi oni koje su istiskivali, reketirali i tukli.

    Ako su obrazovani imaju mrežu veza tipa crnogorske rođačke mafije i onemogućavaju da pošteni i sposobni dođu na prava mjesta.

    I konačno čitava menažerija Srba, Hrvata i miješanih brakova koja nam i danas itekako krv pije, zauzima radna mjesta, iznutra rovari, ako ništa samim tim što postoje, i onemaogućavaju formiranje kompaktne nacionalne bošnjačke zajednice kakvo Sarajevo MORA da bude ako misli opstajati između četnika i ustaša.

    Kontaminacija prijespomenutim mjeri se mjernom jedinicom 1 Gojer ili 1 Seksan, a kad je 1 na hiljadu već ne valja.

    Elem, od ove 3 grupe se živjeti ne može, a najgore je što društvo nije kovačnica nacije i nije nacionalno kompaktno i jedinstveno što nam je i dovelo Srbiju na Trebević, a priprema nam i nove pokolje i Srebrenice.

Komentariši